Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviPlemić zadjenuo si je ubrus za ogrljak košulje, pa raširivši ga po prsima, naslonio se nastol. Omašna mu je glava upala u široka i uzdignuta ramena.S glave osula mu se sila prhuta po starom modrozelenom kaputu od orléansa, a na zatiljkuiskobasio mu se debeo val tustila, koji se miče i zaljuljava, uzgiban žvakanjem čvrstihčeljusti.Blagovaonica je vrlo prostrana, te ju ne može svu rasvijetliti nad stolom viseća svjetiljka.U uglovima sobe prava je polutama. Visoki ormari, što su uza zid poredani, puni su svakojakaposuđa i srebrenine. Po zidu visi i nekoliko slika, no što predstavljaju te slike, teškoje razbrati, jer su tako visoko pribite, da ne može na njih pasti sjaj svjetiljke, zastrtevelikim zelenim štitom.- Gdje je ona ništarija? - upita plemić - zar neće k večeri?- Želiš, da pozvonim sluzi, neka ga potraži? - upita tiho Elvira.- Pozvoni! - reče Saletti jedovito i isprazni u jedan mah kupicu vina.Plemić je jeo žurno i pohlepno; užasno je hrustao i žvakao pečeno pile, grabeći kus zakusom debelim nadutim rukama, rutavim i po istim prstima:- Potraži mladoga gospodina; reci mu da smo kod stola - zapovjedi Saletti Luki, koji bješepritrčao u dvoranu.- Već javih gospodinu, da je večera na stolu - izusti Luka ponizno.- Magare, idi!Luka se išulja iz sobe ogledavajući se bojažljivo.- Molim te, dragi oče, ja bih ti nešto rekla, no bojim se, razljutit ćeš se.Brišući si ubrusom velike usne, promrmlja plemić:- Mani me se, ne napastuj me!- Ali, dragi oče!- Neću da čujem ni riječi!- Alfredo je mlad, oprosti mu...- Ti braniš onoga luđaka? Šuti!- Oče, pokaraj ga, prisili ga, da ti obeća, da neće više...- Uzalud sve! On njega nikad ništa! Protepst će, što sam ja mukom sabrao. On nije samohulja, već i bluna. Kopilad, skotovi osramoćuju ga! A, je l' to plemić? Je l' to moj sin?- Oče, umiri se, molim te, umiri se!- Ja ne mogu da pregorim te sramote! I drugi su bili mladi, no i... - ne doreče Saletti, većprogutne riječi, zalivši ih kupicom vina.Uto uniđe u sobu Alfredo. Ne izustivši ni slova, sjedne na svoje mjesto. Dvoranom zavladamuk. Lice Alfredovo snuždeno je i mračno. Stari jede i guta jošte naglije nego prije.Elvirino srce silno kuca, onaj grobni muk u dvorani steže joj grudi. Svaki joj zalogaj zapinjeu grlu. Napokon ostavi jelo, te ne znajući što da počne, uze gledati slike, što su visilena zidu naprama njoj. Ukočivši oči u sliku svoje majke, koja joj se je sjetno smiješila izone polutame, osjeti suze na trepavicama. Djevojka se muči, da priguši plač, da oca nerazljuti, no ne može da se suzdrži, jer joj srce od tuge puca. Znajući, da se neće moći nadvladati,ustane i pođe u jedan ugao te velike sobe, pa sjednuvši tu na kožnati divan,glasno zajeca. Kad začu stari Saletti Elvirino jecanje, stanu mu se tresti ruke. Pogledavšiljutito sina, izvali se iz naslonjača, baci ubrus na stol i počne šetati dvoranom, koračajućinaširoko. Plemić je oniska stasa i vanredno širokih pleća. Hlače su mu kratke, do članka,77