Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Vrlo rijetko. Vele ljudi, da otac na nju strogo pazi.- Koliko si joj ti listova predala?- Ta pisah ti; dva.- Antonio predao je dakle samo jedan.- Da, jedan.- Jesu li drugi ljudi ikad opazili, kad si joj utisla list u ruke, ili ona tebi?- Nisu, ne vjerujem!- A što je s Antonijem?- Otkad smo došli iz Trsta, nije progovorio ni sto riječi.- Marijo, ti si sretna!- Nisam radi tebe...- Mila sestrice, doskora ćeš kleknuti pred oltarom!Marko ju ogrli i spusti glavu na njezino rame...Iz kuhinje začu se Stipin glas.- Kum je došao - šapnu Marija.- Marijo, Marko, Mato, ljudi, gospodin je župnik u crkvi - vikaše Stipe.Brat i sestra izađu iz sobice. Sila svatova! Pred kućom graja, veselje i pjevanje. Mato sesmiješi; Pero i Menego, njegovi mornari, očijukaju s rumenikom vinom, što im se osmješkujeiz velikih staklenka na jednom stolu.- Menego, a kad se ti ženiš? Kad ćemo tebi na pir? - upita Stipe mornara.- Ima vremena; nije se još zatrlo žensko uho! - otpovrnu mu Pero.- U crkvu! Veselo! - uskliknu Stipe.- Veselo! Veselo! - kliktahu svatovi.Jela poškropi blagoslovljenom vodom mladence, pogleda žalosno sina si Marka, uzdahnui otare si suze. Ljudi izađu iz kuće, povorka krene put crkve malom uličicom. Predcrkvom slegla se sila svijeta. Sve upire oči u Mariju i Matu. Svatovi uđu u božji hram.Antonio je zadnji u povorci. Tiho je u crkvi, samo katkad strese vjetar visokim prozorima.Župnik blagoslivlje svetu svezu i pita mladence...Antonio stoji ukočeno iza crkvenih vrata. Kad začu Marijine odgovore na pitanja župnikova,trže se, spusti ruke niz tijelo, smrče mu se pred očima, a glava mu klone na prsa...Srvan, prelomljena srca išulja se iz crkve.Malo zatim pokažu se i mladenci na crkvenom pragu. Grunuše puške, prasnuše kubure,starom crkvom potresoše mužari. Zeleni bršljan dršće na poluporušenim zidinama, djecavrište u naručju svojih majka, a vrapci borme pomeše pameću, pa puklo kud puklo, izleteispod crkvenih žljebova, da se po živicama porazgovore, jer ih, brojne, snašlo i čudo ipokor. Svatovi zagluše tijesne uličice, cijelom Lučicom zaori radosno i neprestano kliktanjei narodna pjesma.Pred crkvom na utrini se prevrću Stipini mužari, još se potresa nebo od žestoke lomljave,a u najprostranijoj sobi Šabarićeve kuće udariše već svatovi da pribiraju na domaću. Podškriplje, lica su rumena, mornari plešu, pjevaju i plješću rukama, te podvikuju djevojkama:Obrni se, dušo, tako, tako! Hej, veselo, sunce moje! Udri, udri, jabuko rumena! Ala,ala, tako, tako! Mornari pjevaju plešući, podjarivaju svoje ljube, sokole ih slatkim riječima,ma srce ti puca od miline, gledajući tu jedru, veselu i otresnu čeljad, te kićene svato-133