Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovirutavim rukama. Htjede misliti, no ne uzmogne, jer ga sinove riječi neprestano kidahu,probadajući mu moždane i vrteći se u njih. Saletti dršće: košulja hvata mu se mrzla znojana leđima, u glavi mu šumi, soba se okreće okolo njega, a pred očima lebdi mu plačućamlada mornarska žena i...Jošte iste večeri oko jedanaeste ure šetala se pred kućom Elvira. Noć bijaše tiha i vedra.Pun mjesec mirno je plovio sredinom nebeskoga svoda; noćno blago povjetarce saneno jestrujilo srebrenim zrakom i umiljato šuštilo lišćem granatih lipa.Elviru mori crna tuga, srce joj je prepuno boli i čemera. Duša joj ljubi Marka neizmjernimžarom; ona samo za nj živi i uzdiše. Bez Marka pričinja joj se život tužnim i pustim, kaošto je tužan i pust onaj samotni čempres na grobu njezine majke u onoj od mjesečine maglovitojdolini. Marko je njezina radost, njezino žarko sunce, u njegovu zagrljaju zaboravljaona sav jad i svu nevolju, što ju bijednu okružuje.Elvira se bješe zagledala u Marka već u svojoj petnaestoj godini; venula je za njim i umirala,dok se nije i on u nju zaljubio. Otac ju bješe poslao u Milano, u jedan glasoviti ženskizavod, no ona bi dolazila svake godine u Lučicu i tuj bi provela dva mjeseca svojihpraznika. Osam je godina učila u Milanu, gdje joj se svi učitelji čuđahu radi velike marljivostii bistra uma. U šesnaestoj godini ispjeva Elvira vijenac pjesama, koje pozdraviItalija pravim zanosom. Sada, u devetnaestoj svojoj godini, najmilija joj je knjiga Danteovneumrli pjev. Jadna djevojka često prispodablja muke Danteova pakla sa svojima, a uvijekse uvjeri, da su njene užasnije i groznije. Koliko puta klonula je glavom na pjev Ugolina!Elvira i Marko već se dvije godine tajno ljube, zgaraju jedno za drugim, lica im gasnu uslatkim zagrljajima i u dodiru toplih usana, a svaki put, kad pomisle na budućnost, krvim stine u bolnom srcu.Antonio, vjerni Antonio, on jedini znade za njihovu tajnu ljubav. U nj se sasvim pouzdavaju,jer da ga paraš, ne bi on pisnuo.Elvira izlazi skoro svake večeri, da se prošeće baštom okolo kuće i da se naužije svježeganoćnoga zraka. Često se ona ocu tuži, da ne može oka stisnuti u postelji, pa da se moramalko prošetati, i umoriti ako želi okom trenuti. Njezin otac, kao i sva čeljad u kući, nijeni izdaleka slutio, da se Elvira sastaje s krasnim Markom, koga ljubljaše cijelom svojomčistom djevičanskom dušom, kao što su prve mučenice kršćanstva ljubile svoju vjeru.Na zvoniku u Lučici lijeno tuče jedanaesti sat. Elvira obazre se na sve strane, pogleda naprozore i videć da je svuda tamno, zamakne za ugao kuće i uniđe u šumicu, što se prostirehumkom sve do jedne ceste, koju je izveo Saletti do svog dvorca. Pod brežuljkomsvija se carska cesta. Pročelje kuće ima izgled na more, a pred njim, kako već znamo, sterese mala ravnica. Iza kuće gusta je bašča, široka do tri stotine koračaja; za baščom cesta,što silazi niz carsku cestu, onda velik prodol, a najposlije na dnu strma planina.U šumici za gospodskom kućom rasplela se cijela mreža stazica, što se vijugaju i križajuna sto načina. Uz te uske staze, posute bijelim pijeskom, izrastao je ponajviše gust lovor,komu se vršci spajaju nad sredinom putova, te tako sačinjavaju krasan zelen svod. Tetajinstvene stazice veoma su slične odugim hodnicima starinskih manastira. Mjesečinateško probija gusto granje; samo gdjegdje sjaji se na bijelom pijesku, kao oveća zlatna ljaga.Među tamnim zelenilom lovora bjelasa se po koji kip. Tim hladnim i oštećenim grčkimbožicama sjaji se u mjesečini jednoj glava, drugoj nešto malo ramena, ovoj polovicalica s razbijenim nosom, a onoj opet polovica grudi i nešto nogu, kojima su oškrbljeninekoji prsti.79