Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Gospodine župniče, pomozite mi jadnoj! Recite mi, što da učinim...Jela ju gledaše zapanjeno i bojažljivo.- Gospođice, ja vas slušam i nadam se, da ću vam pomoći savjetom - izusti župnik utješljivoi primi ju za vruće ruke.- On je nedužan, on je sa mnom govorio, kad su mi brata...- O, hvala ti, dobri Bože! - uskliknu župnik radosno, te podignu ruke i oči prema nebu. -Jelo, Antune, Marijo, umirite se! Marko je slobodan!- Marko! - drhtnu tri glasa.- Da, on je sa mnom govorio, kad mi je poginuo nesretni Alfredo.- S vama! S njom! - začuše se opet tri glasa.- Ne znate li, tko je počinio zločin? - upita Stipe.- Ne znam - šapnu Elvira.- Za Matu Bartolića znate da nije? - hoće opet Stipe.- Za Matu?... Tko je to?... Da, znam, znam, ne vjerujem - odvrnu Elvira i milo pogledaMariju suznim očima.Marija primi Elviru za ruke, sagnu se nad nju i zajeca:- Oh, draga gospođice, vi ste naš anđeo! Govorite, vi znate, zar ne, da znate, da je mojMato, nedužan? Recite mi, da će ga pustiti žandari...- Draga djevojko!... Marijo, vidite, ja poznam vaše ime... Da, mnogo sam puta radi vasplakala!... Marijo, umirite se, vaš je Mato sigurno nedužan. Ne bojte se, dušo moja!- Znala sam, da ste dobri! - uzdahnu Marija, htjede pred nju kleknuti, no ona ju ogrli, velećdršćućim glasom: - Amo, Marijo, amo, na moje grudi!Stipe si otare suze.Djevojke dulje vremena ostanu u naručju jedna drugoj. Jela kao da je onijemjela. Župnikgledaše blagim pogledom u one dvije krasne glave, što se nježno dodirahu. Njegove usnešaputahu svete riječi, dozivajući nebeski blagoslov na one glavice...Elvira obuhvati objeručke Marijinu glavu, izvinu ju natrag, pa zagledavši joj se bolno izanosno u lice, tiho šapnu:- Marijo, koliko si slična bratu!Taj Elvirin pogled bijaše trajan, pun tuge i miline. Njena krasna duša zrcalila se u tomtrenu u dubokom joj, sjajnom i vlažnom oku. Njezin glas bijaše drhtaj, srh cijeloga bićanjezina; svaki je zvuk imao u sebi nešto topla i ranjena, kao da je za svako slovo moralapuknuti i zazujiti jedna žilica njezina srca, živac njezinoga dražesnoga tijela. Licem Elvirinimbješe preletjelo nešto nadzemna, sva se bješe preobrazila i u onom zanosu poljubilaMariju usred usta. Marija stojaše pred njom presenećena, zatravljena i uznesena. Onajvrući, vlažni i trajni dodir cjelova bješe ju uništio, srvao i opojio.Elvira opet utonu u Marijine oči. Trgnuvši se, izlanu:- Marijo, i tvoj brat ima takve oči! Da, u takvoj zjenici otvorio se je raj mojoj duši! Oh, miladjevojko, znaš li ti, što je ljubav? Peče li tebe u srcu? Sapinju li se tvoje grudi? Čuj, dušo,jučer, noćas; krasna je bila noć, nebo bilo se osulo sjajnim zvijezdama... Marijo, zar seti nikad s njima ne razgovaraš? Nemoj, dušo, varav je njihov sjaj, daleko su one, ne čujuhlapat našega srca, ne znadu, što je ljubav... Krasna je bila noć, mjesečina bajna bila planula,drhtala je zrakom sjajna joj svjetlost, ja sam bila na prozoru, i moje je srce drhtalo.120