Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Ma tako je! Za ravan sat kasnije ćete danas k stolu negoli obično.- A baš me popala nekakva slabina.- Dok se vi u crkvi Bogu moliste razgovarala se Marija sa mnom i u razgovoru na loncezaboravila.- Sve zlo za tim, dragi Mato! A jeste li već bili s Markom? Sad, sad će kući doći. Bio sam snjime na cesti, pa mu rekoh, da dođe čim prije kući, misleći da je objed već na stolu.- Ide, ide, čujem mu već korake - reče Marija.I zaista čulo se pred kućom škripanje gospodskih cipela.Visok, prekrasan mladić, bane naglo u kuhinju.- O, i! Čini mi se, da objed još nije... a gle! Jeste li vi to, Mato? Da, da, po opisu moje sestrevalja da ste vi. Ta kako je, dragi prijatelju? Amo vašu ruku! - pozdravi Marko mladogamornara.- Jesam, gospodine, jesam, Mato Bartolić. A već znate, da se zovem Mato.- Ta kako i ne bih? Dosta sam već čuo pripovijedati o vama u ovo malo vremena, što samkod kuće, pa mi rekoše, da vam se danas nadaju.- Što ću? Nedjelja! Kod kuće malo posla, a ja put pod noge, pa udarim cestom put Lučice.Ta u ovoj sam kući kao u svojoj, a ne bi ni lijepo bilo, da katkad ne posjetim oca vam imajku.- I nikoga više? - doda Marko smiješeći se i naglašujuć svaku slovku.Mato baci pogled na Mariju, te opaziv da je porumenjela, porumeni i sam.- Marko, tebi se hoće uvijek zaludice! - ukori otac.- Po što Mato k nama dolazi, ne tiče se tebe - našali se Marija tiho.- Da, Marko, pravo ti budi! Ta što da ničeš, gdje te ne siju! Ma baš si se zainatio, da nedaš Mariji mira; otkad si kući došao, neprestano ju bockaš, uvijek u nju zadirkuješ - rečesmijuć se Jela.- A neka se malko našali! Lijepo je, kad su gospoda dobre volje - mahne Mato.- Evo, Mato, to će biti doskora naš liječnik - pohvali se Antun nabusito, pruživ ruku premasinu.- Neće valjda gospodin Marko u Lučici ostati. Ta što da radi ovdje kod nas? Ma nema usvoj Lučici pet bolesnika! - smiješio se Mato.- Ala mi od njega pomoći! - usklikne Jela, pogledavši ljubezno sina.- Slušaj, Marko, slušaj! Uvijek ti je takva naša majka, uvijek nešto nabraja protiv liječnika- doda Marija.- Ej, stare diple! Voljela bi ona, da me čuje Lučičanima propovijedati; ali ja ne bih znaošto! Je l' te, da je tako, draga mamo?- Sinko, pravo govoriš! Ma dala bih za to vid očinji! No što ću starica? Kad je tako, nekabude u slavu božju! Ta i ovako i onako sve zamalo traje. Da, da, samo do groba! Sve tobrzo prolazi, i mladost, i oholost, i zdravlje!- No, no, stara, okanimo se tih stvari! To ti je preklanjska bura! E, e! Mi ćemo danas k objedukao velika gospoda! Ma ogladnio sam kao vuk! - potuži se stari Antun.- Ajte u sobu, bit će odmah gotovo. Ti, stari, idi po vino; natoči onoga boljega.Antun skine s police velik zemljani vrč, pridigne vrata na podu, kotoratu, pa se strmimstubama spusti u podrum. Kroz otvor iz pivnice udari vlažan zrak zaudarajući po vinu,kiseloj repi, kiselu zelju, po starim okrutima i bačvama.47