Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Rajska djevo, daj da te zagrlim, daj da mi tvoj cjelov dušu osladi! Da, Elviro, ako ne budehtio, da nam ljubav blagoslovi...- Bog će mi oprostiti; on sam znade, koliko te ljubim!... Pa čemu da živim bez tebe? Marko,tko je stvorio naše duše, tko je sjedinio naša srca? Tko je upalio sveti plamen, što unjima gori?...Oslonjen u mramorni onaj kip, privinu ju Marko na svoje grudi, opasav ju ljevicom okovitka stasa. Ona uzvinu svoju nježnu glavu, ogrli ga jednom rukom, a drugu položi muna čelo. Njezine oči gledahu ga milo i zanosno, topli joj dah opajaše ga.- Dobra moja Elviro, nemoj skinuti tih divnih i rajskih očiju s moga lica, daj da u njimagledam svoje nebo, pa puklo mi i srce prepuno blaženstva!- Marko, ja trpim... ljubim te... i blažena sam... Čuješ li, kako mi srce bije, čuješ li, kakošušti okolo nas lovorovo lišće? Marko, bajna je ova noć!... Svemoguć je Bog! Sve je ovo onstvorio! Ja ga osjećam u svom srcu... da, i naša srca i našu ljubav, sve, sve je on stvorio!Marko, pogledaj kroz ovo granje nad našim glavama; vidiš li sjajni mjesec? Gle, kakomirno plovi. Svu je noć protkao svojim tanahnim sjajem. Oh koliko puta mi se pričinja,da vidim u ovoj zlatnoj mjesečini koprenu, koja je lepršala oko vijenca na križu mojemajke, kad su je na groblje nosili, niz brežuljak, i onu dolinu. Marko bila sam onda malena...nisam ni znala, da živiš. I moju vječnu koprenu viđam često u sjaju mjeseca, nokad bolno uzdahnem, raspline se ona u noćnom lahoru... Marko, kako si krasan i mio!Osjećaš li tajanstveni sjaj na svom licu? Gle, baš ti je rasvijetlio polovicu glave! Sad iščezava,no ja vidim jošte rumenilo tvojih slatkih usana. I u ovoj polusjeni tvoje su oči sjajne!A što me gledaš tako čudnovato?... Sad ti je opet mjesečina na čelu i na mojoj ruci, noevo, dignula sam ruku; čekaj, da ti pogladim kosu. Marko, ti si mi najmiliji, kad ti niječelo snuždeno... Nemoj me tako gledati, skoro da se bojim tvojih očiju...Elvira spusti glavu na njegovo rame.- Dušo mila, govori, šapći mi! Slatke i medene su tvoje riječi. Ah, opetuj, da me ljubiš!Elviro, uljuljaj mi dušu u sne blažene budućnosti.Marko pridigne joj glavu, ona mu se nasmiješi kao nikad, usne im se spoje u topao i trajancjelov. Elvira izusti dršćućim glasom:- Krasna će nastati noć, u mraku gubit će se ova šumica, ti ćeš me ovdje čekati. Molit ćuoca, kazat ću mu, koliko te ljubim i svu tugu moga srca. Ako mi se ne smiluje, ostavit ćukuću, gdje sam se rodila... gdje mi je majka umrla...- Mila Elviro!- Noć će biti krasna, kao što je sada, a ako dođem amo, kad te budem ogrlila, da s tobompođem, planut će mjesečina...- Elviro, šuti! Čujem nešto... ljude...Umuknu.- Netko trči cestom niz brežuljak - šapnu Elvira.- Iza ove šumice?- Da. Tko da bude, u ovaj sat?- Ne znam... Možda Antonio - odvrnu Marko, privinuvši Elviru na grudi.Po Salettijevoj cesti, iza šumice, čuju se nagli i teški koraci.Marko i Elvira protrnu, začuvši kako je netko povikao:- Kopile! Što se ovud skitaš?- Glas moga brata! - izlanu Elvira.94