Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Mato, kao da ste se rodili jedno za drugo! Mladi ste i zdravi; radite i štedite, pa vamneće uzmanjkati korica kruha. Neću da se hvalim, no svaka bi se majka mogla ponositi smojom Marijom. Vi ste, Mato pametan i radin, imate nešto pod krovom, a i Mariji ćemodati, koliko premožemo. Neće ona iz naše kuće kao kakva sirota, ta nismo ni mi siromašnikao crkveni miševi! - završi Jela i otare pregačom suze.U taj par stupi na prag sobe Marija, noseć u ruci smotke. Pogleda brata, a ovaj joj se važnonasmiješi. Taj Markov posmijeh, ona tišina u sobi i zabuna na licu sviju prikuju djevojkuo prag; osta kao zapanjena i poniknute glave.- Marijo - oglasi se Jela - evo, baš sada smo govorili o tebi.Krasna djevojka, porumenjevši po vratu, licu, do same crne i sjajne kose, gledala je uzemlju.- Mato želi da mu budeš ženom, pa ako ti pristaješ, pristajemo i mi - reče joj otac. - No,Marijo, što se stidiš! Dođi bliže, ta nisi više dijete!- Majko! - hukne djevojka, te približivši se postelji, nasloni se na nju i tako sakri lice.Marko skoči k sestri, uhvati joj objeručke glavu i silom ju makne s postelje. Marija sakri sisada lice rukama, a Marko mičuć joj ruke zapita:- No, dušice, hoćeš li ga ili nećeš?- Marko, Marko! - moljaše Marija, a taj glas radosno drhtaše.- Da ili ne? - ponovi brat.- Ostavi ju na miru! - zaprijeti mu majka.Mato pristupi djevojci i uzevši ju za ruku upita je slatkim glasom:- Marijo mila, recite mi, umirite nas sve, recite mi, hoćete li sa mnom u Jelenšćicu?Marija ne izusti ni slova, no baci mu se nježno u naručaj i zagnjuri glavu u njegova njedra.Matine oči radosno sijevahu, osjećajuć topli joj dah, držeći ju u svom naručju. Taj dahgrijaše njegovo srce koje silovito kucaše, i što ne mogaše istutnjiti i umiriti se. Iz Jelinihočiju navali bujica suza, kad vidje kćer na grudima čovjeka, koji pred osam mjeseci ležašeu ledenoj nesvijesti na onom krevetu.- Sretni bili! - zajeca Jela. - Ne znali, što je muka, ni što je bol! Bog vas blagoslovio i obdariozdravljem i poštenjem!Dok Jela govoraše, natoči Marko kupice rumenikom vinom. Krasnomu tomu mladićurazgaljena su prsa, lice mu je nešto porumenjelo, oči mu veselo igraju pod gustim obrvama.Marko podigne kupicu u zrak i strese lijepom glavom, da tako poravna mekepramove crne kose, što mu se predivno talasaju. Visoko drži on kupicu, nešto svečanaprelijeva se njegovim licem. Širok rukav bijele košulje spao je pod lakat, a čvrsta mu igola ruka, čini ti se, prosut će svu sreću, što je u svemiru ima širom te sobice.- Čaše u ruke! - klikne Marko, a kad ga svi posluhnu, snažnim i zvonkim glasom kliknu:- U zdravlje Marije i Mate!Svi kucnu. Stari se Antun smiješio i otirao suze sa navorana lica.- Daj, da te poljubim, sestrice mila - reče Marko i utisne joj žestok cjelov najprije na usne,a zatim ju stane cjelivati po licu, čelu, gdje god je mogao, jer se sestra dražesno otimala irukama branila.- Marko, što si se tako razigrao? - upita ga majka.- Razigrao! Ta sto života u meni kipi! Pa moram biti veseo, kad vas viđam ovako sretne.- A jesi li se i ti obazro gdje po svijetu? - doda Jela. - O, ti si gospodin, tvoja će se odijevatisvilom i kadifom, a ne ovakvom suknjom! Da, i klobuk će ti nositi kao Bodulke, pa i onaj51