Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviSunce čisto i sjajno zaći će sada za visoku Učku. No njezinim ponosnim glavicama silanje planuo požar. Goleti Velebita i nekoji viši vrhovi kvarnerskih otoka sunčaju se jošte uzadnjem rumenom prosjaju. Kud ti oko siže, cijelom kotlinom, što je pukla od Kapele doUčke i od Osora do kršnoga gorja nad Kraljevicom, svud se prepliću, svud se izmjenjujuogromne sjene s dugačkim i rastrganim pjegama sunčanoga zlata. Istočna istarska gorskakosa, dižući se i padajući poput ogromna vala, oštro reže zapadno nebo i zasjenjuje cijelomore i sva pomanja ostrva, koja su mu čedno na površinu isplivala.Sparno srpanjsko predvečerje veličanstveno zgara.Lagodan hlad pao je na Lučicu. Elvirine misli već duže vremena lijetaju prama predjelimaotoka Cresa. Samoća i tišina onih šumica, onih kukova i onih prodola vabe njezinduh u svoje čarobno krilo, obećavajući mu blaženstvo i potpunu zaborav. Elvira je bilaobljubila onu tajnovitu cresku obalu, ona ju često promatraše, tužeći joj se i nalazeći unjoj neizmjernu utjehu. Djevojka se radovaše, kad bi tamo preko mora šume prolistale, asjeta ju obuzimaše, kad bi stale žutjeti i venuti. Za tmurnih zimskih dana, probudivši seiz teška sna, pogledala bi iz svoje tople i mekane postelje kroz nabrekle prozore, te bi pocreskim glavicama često spazila snijeg i mraz, kakav bješe već više puta na srce joj pao.Elvira krene prekrasnom glavom nalijevo i pogleda na lučičko groblje u tihoj dolini. Samotani visok čempres diže se do velika nadgrobna spomenika. Tu sniva vječni san dobrajoj majka, koja ju je ostavila na ovom nevoljnom svijetu, kad je ona još malena djevojčicabila.Crne Elvirine oči lagano se natopiše suzama, a u sobi iza nje zaškrinuše naglo vrata. Djevojkase trže i okrenuv se nato, spazi pred sobom brata. Alfredo ju pogleda i stane posobi koračati.- Elviro, došao sam amo, da te nešto umolim - reče Alfredo hodajući pognute glave.- Da me nešto umoliš? - začudi se Elvira, taruć si suze.- Murelli je veliko magare! - istisne Alfredo muklo i ljutito.- Murelli?... A zašto? - upita Elvira, gledajuć brata si pogledom iskrena sažaljenja.- Da, ona bluna!- Murelli bluna? Zar on nije tvoj prijatelj?- Ne luduj! Je li baš trebalo, da odmah amo doleti i da sve ocu izbrblja?- On nije zlo mislio; htio je, da oca pripravi. Trebalo bi, da mu budeš za to zahvalan.- Znam, otac bi svakako dočuo...- Pa što se onda ljutiš na načelnika?- Da, ja se ljutim; ja sam na sve ljutit! Čekaj, platit će mi ono kopile! To mi je već dozlogrdjelo!- A tko ti je kriv?- Elviro!- Srami se, Alfredo!- Što? - viknu plemić i zaustavi se pred njom, pogleda joj oštro u oči.- Da, srami se! - suzbije ga Elvira, pa sjednuvši na divan okrene mu leđa.- Elviro, zlo po tebe, ako me razljutiš!Djevojka slegne ramenima i uzevši knjigu sa stola, počne ju mirno listati.- Zar si se i ti proti meni urotila? Elviro, ti me ne poznaš! - zaprijeti joj brat.73