Programska knjižica - Hrvatsko filozofsko društvo

se, veće od onih iz mitologije starih. Razlog Boškovićeva pjevanja nije samo
slavljenje Newtonova djela u stihovima i proznim bilješkama, nego i podroban
opis Newtonovih doprinosa optici, prije svega ključnoga eksperimenta s prizmama
(nn. 49-57).
Uz to, Bošković se jasno određuje i prema Newtonovoj filozofiji znanosti
i nudi svoju vlastitu kao »metodu ispravnoga filozofiranja« (methodus recte
philosophandi, n. 28): »Priroda se istražuje motrenjima i pokusima«, pri čem
se motrenja koriste u astronomiji i prirodopisu, a pokusi u eksperimentalnoj
fizici i kemiji. Na tragu čuvene Newtonove izreke »Hipoteze ne izmišljam«
(Hypotheses non fingo), i Bošković je protiv uporabe »posve proizvoljnih hipoteza«
(hypotheses penitus arbitrariae). Za Dubrovčanina put do prave teorije
u fizici nije pravocrtan napredak, nego se on zbiva »i kroz mnoge zablude«
(per errores etiam plurimos).
Shvativši za boravka u Londonu da njegova znanstvena djela nisu doprla
do Britanskoga otočja, Bošković se u bilješkama trudi upoznati britansku
znanstvenu sredinu s kontinuitetom i raznovrsnošću svoga znanstvenoga rada.
Posve očekivano, on više puta upućuje na svoju važnu raspravu De lumine
(1748) (nn. 16, 28, 45), kao i na istoimenu raspravu Carla Benvenutija, koji
je slijedio i provjeravao Boškovićeve zamisli (nn. 16, 46, 59). Opisuje svoje
sudjelovanje na natječaju Akademije znanostī u Parizu 1752. o perturbacijama
Jupitra i Saturna (n. 5). Upozorava na svoj najvažniji doprinos geofizici: oblik
je Zemlje »posve nepravilan«, kako je to teorijski obrazložio u petom dijelu
svoga geodetskoga izvješća De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem
(1755) (n. 8). Dvaput spominje i dostignuća svoje teorije silā i djelo Philosophiae
naturalis theoria (1758) tiskano u Beču (nn. 45, 49). Štoviše, podsjeća
na svoju hipotezu iz 1748. godine da lom svjetlosti ovisi o množini i rasporedu
točaka koje sastavljaju česticu svjetlosti (n. 23).
Bošković se poziva i na »Notae ad iridem« (1747), svoje bilješke uz poemu
svoga profesora Carla Nocetija, jer je ondje pisao o uporabi prizme u
optičkim istraživanjima (n. 29). Sažeto prikazuje glavne doprinose u svojim
dopunama uz ep Philosophia recentior Benedikta Staya: u prvom svesku
(1755) izlagao je o općim svojstvima tijelā i o sili inercije, u drugom (1760)
je ponudio pregled cijele astronomije (n. 28). Napokon, dopunjujući bilješke
u pariškom izdanju svoga epa 1779. godine, Bošković upućuje na knjigu koja
je njegov glavni doprinos usponu ‘nove optike’: Dissertationes quinque ad
dioptricam pertinentes (1767) (nn. 50, 56).
Šesto pjevanje Boškovićeva epa De Solis ac Lunae defectibus poslužilo
nam je kao građa za analizu komunikacijskih modela i postupaka kojima
se o znanosti komunicira. Naš je zaključak da Boškovićeve pjesničke teme i
153