Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkedrhtavahu bijele, opatičke zavjese na prozoru s ružmarinom, rezedom i gorskim vidicimamodrim, kao mlijekom dobre duše natopljenim. A komešova lijepa kćerka čitaše ičitaše, ruke joj drhtahu i drhtahu, a srce joj kucaše i sve silnije kucaše: tako silno, kao dakuca alkom na vratima komešovih bijelih dvora, kao da kuca na vratima starodrevnekurije daleki, daleki ulak s novostima zagonetnim, čudnim, sudbonosnim.»... Ah, dragi moj Lepoiću, ovo sunce je mrak, ovi mirisi su smrad, ovo zdravlje je bolest,ovaj narod je marva, ova gospoda su služnici. Pokušao sam u selu s analfabetskim tečajemi seljaci umalo te me ne izbiše, mada ih je šaka jada jer je radna snaga u Americi. Ženese doduše drže, ali da je žandara i »intelegencije«, bilo bi tu kao u Slavoniji. Učiteljgladuje. U selu ne možeš kupiti ni hljeba, sira, mlijeka. Taj tobože idilski narod je zloban.Škodi i svom prijatelju gdje samo može. Mene zovu u selu Kranjac, Zagorac, puščanskaškornja. Sjećaš se na ruganje bijelim oslobodilačkim rukama Turgenjevljevih seljaka? Toti je evo! Učitelju sam odviše Hrvat, župniku bezbožac, seljaku gospodin i popapučeniopanak, strančaru bezbojnik, vlasti sumnjivac. Toliko raditi kao nas dvojica, toliko se nadati,toliku radnu snagu i neodoljivu potrebu u sebi osjećati, pa ne moći koristiti, imatidojam tuđaka i Don Kihota među tobožnjim normalnim ljudima, htjeti sve, moći mnogo,a uspjeti - nikako: reci, nije li to tragika nad tragikama! Pa ipak, mi moramo - čuješ li -moramo taj mrak tjerati, mi moramo raditi - posla i ne uspjeha radi. Mi moramo - čuješ li,Lepoiću - mi moramo vršiti dužnost svoju, pa ma propali kao toliki naši prethodnici. Nijeto žrtva, benava dužnost žrtve za drugoga, za »bližnjega«, ne: to je maksimalno potenciranjenaše individualnosti, i propast naše individualnosti može tek do vrhunca podićiprincip naše pojedinačnosti, kako to vidimo - si licet - kod Engleza. Što su mučnije zapreke,što su golemije teškoće, to je potreban veći kult naše energije. Kod nas se traži malopa se zbog toga ne postizava ništa. Mi moramo tražiti sve - čuješ li i razumiješ li - sve, pada postignemo malo, pa ma za života ne postigli - ništa. Tome načelu moramo žrtvovatisve, sve što mu je na putu.»Meni su te žrtve bile dosele šala, radost, a odsele su - muka mog života, pa ti zato tolikoi pišem. Oslobodilac može kod nas biti tek onaj koji je osobno savršeno slobodan, duševnoi socijalno. Oslobođivati ne može koji je vezan. Ljubi se samo jedna ljubav, a ja ti, pobratimedragi i zemljače, imam - bojim se reći i crvenim se - dvije ljubavi, pa ću biti kaooni naši javni radnici u kojima je Draga ubila Domovinu, ljubavni mejdan - volju za velikuborbu svoje i narodne emancipacije.»A ljubim, jer nesrećno ljubim. Ljubim, jer i u tom slučaju volim neizvjedljivost, bajnuHimeru sa neodoljivošću Utopije. Ljubim, jer se u toj ljubavi mogu onako slavenski napreziratisama sebe. Ljubim, jer u Njoj ljubim moje slabe nagone, moje hrvatske kobne slabosti.Ljubim, jer me Ona prezire. Ljubim, jer sam kmet, a Ona gorda kći komešova. Ljubim,jer rob cjeliva španovu palicu i svoju krv na toj plemićkoj batini. Ljubim, jer sam seoskipas s očima uplašenim u tuđem gospodskom dvorištu, a Ona - puna rase i pasminekao najfiniji, najuspjeliji plodovi aristokratske selekcije. Ružan sam, Ona je lijepa. Rugobabi htjela leći pred Njene noge vjerno i pokorno kao Velázquezov hrt pod papučice hladneinfantice. Magla se diže i pogiba u ljubavnom poletu prema suncu. Moja tuga ljubi Njenuvječnu, majsku i proljetnu radost. Moja cinička nečistoća ljubi nedirnutu čistoću Njenogaseksualnog života. Prostituiran s prostitutkama, dižem oči prema Vestinoj čistoj vatri, itaj oganj pali dušu kao lapis izvjesne rane. Ljubim Je, jer je bolja od mene. Mrzim Je kao izemlju svoju, mrzim je iskrenom ljubavlju, jer je gora koliko je bolja od mene.»Jest, gora toliko koliko je bolja. Ja sam onaj vuk iz basne, a Njoj je o vratu lanac svih lažnihkonvencionalnosti. Njene oči, modre i široke, nemaju ni oblačka tuđe brige i umjesto101