Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkenjegovih drugova koji me nošahu ili pored kojih ravnodušno prolažah. Zidovi oko njegamahovinasti, žuti, puni tragova od kiše kao staračko lice puno suza. Naslon mu drven,truo, a nose ga gvozdena pera, zavijena, okrugla, načičkana željeznim lišćem i cvijećem.Ovo bujno, graciozno gvožđe davaše mom samotnom, pustom balkonu notu dobroćudnu,kicošku, koketnu, nasmijanu. Ove željezne, prolistale i rascvjetale grane su kao lepezanaduvena od lahora, nabujala od ljubavnog daha koji nekada duvaše iznutra iz kućesa nijemim, pustim, mumijsklm, zabravljenim vratima i prozorima. Tuga, strah neopisivame osjećanja obuzimahu pod balkonom, gledajući ga kao lepezu punu mladosti i srećeu žutim, crvotočnim rukama, posmatrajući ga kao zaljubljen, primamljiv smiješak naslici dragog pokojnika kojega znamo kao sebe iako mu ne znamo imena. A preko mrtvelepeze, preko tog smrznutog rokoko-smiješka... preko mog balkona, uspuzao zimzelen,zelen kao najdraži mi kamen smaragd, zelen kao plijesan i lešina, zelen kao nada, tih imiran kao san i grob, zaljubljen kao starac. Privukao se, dopuzao, došuljao se do nasmijanog,do bezbrižnog mog balkona, sapleo mu od zelenih svojih srdaca bračnu haljinu,privezao taj zeleni peplos duboko za zemlju i prionuo balkonu oko ispupčenih prsiju kaobezbroj tananih, sarevnjivih zmija, te zadrijemaše, otrovne i site, na hladnoj žrtvi.Moj me balkon napunio čudom, stravom, ljubavlju kao sfinga izbuljenih očiju i arslanskihnokata.- Ko si, šta si, što hoćeš od mene? Zašto si me dovukao preko brda i dolina, preko putovai bespuća, preko voda, preko trnja? Što sam ti učinio? - pitah gvozdeni kameniti, trulibalkon. Dopršale četiri crvene nožice, golub i golubica, sa grudima okruglim, namjehurenimod ljubavi kao mješine. Balkon, moj mi balkon mjesto odgovora pokaže gugutav,pernat pir, a od tog pirovanja muklo zastruji, zabruji, zašušti, zašumori podmukli zimzelen.Sunce zađe, siđe veče s Angelusom i prvim zvijezdama, a ja još uvijek netrenimicegledam u balkon, moj balkon, moj nijemi, drevni balkon. Usnusmo obojica u umornimnoćnim sjenama, uspavani cvrčkom koji sipa zvuke srebrne, sićane i pospane kao one uvisini zvjezdice. Zaspasmo pored krijesnica sličnih smaragdima, uz pospani žubor jezerasa šaranima, kornjačama i zmijama, uz šaptanje šaša i lisja od lopoča, a među lopočem izvijezdama već se mazi stidljiva mjesečina, spuštajući u zelenu vodu plast od srebra i odbrokata. Sve utihnu. Čula se tek tišina.Od te sam noći svaki dan dangubio u staroj gradini. Vjetar, grom, žega, nepogoda - ništame ne mogaše otrći od balkona. Pocrnih kao Ciganin, odijelo mi već visi u sljepačkimprnjama. Zaboravih na ljude, na svijet, na prošlost. U gradić bih odlazio tek po kruh zanekoliko dana. Ljeto tek u prvom zlatnom i mirišljavom naponu, a ja lutah šikarom i starimdrvoredima, kao satir, omršavio od gladi i od samoće. Sprijateljih se sa lišćem, zavolihcvijet kozje mlijeko, pobratih se sa zapuštenim jezerom, paučinastim kioscima, trulim,mahovinastim klupama i porušenim kipovima. Balkon me nije više plašio, i što bih muviše dolazio, dolazio je svjetliji, dobrostiviji, nasmijaniji. Osjetih da i on za mene mari!Jednog jutra nađem visoka vrata za starim mu leđima... odškrinuta! Balkon, moj staribalkon se probudio, oživio, uskrsnuo! Druge zore vidjeh na njemu okrajak od japanskelepeze i, približivši se kradom kao kozonožac usnuloj drijadi, nađem pod balkonom ružu,trudnu od rose i mirisa, toplu i tešku od sočnog rumenila, a na peteljci... svilena, ružičastavrpca. Šmugnem u grmlje, cjelivam i gutam latice krvave, vlažne i baršunaste kaoženska usta i pohrlim u gradić, jer sa balkona, sa mog probuđenog balkona zahori skladansmijeh i nesnosni lavež psetanceta navikla na žensko krilo.Sutradan nemah petlje preskočiti visoki zid oko parka, ne mogah jesti, piti, počinuti.Prekosutra odem, ne mogavši odoljeti, i nabrojim na jednom vlažnom, hladovitom pu-80