12.07.2015 Views

Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

SHOW MORE
SHOW LESS
  • No tags were found...

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetketeljku do pedeset tragova od cipelica <strong>sa</strong> visokim, tankim petama na kojima se tanke ženepovijaju kao ritam ljubavnih melodija. Gotov na sve, došuljam se blizu mog balkona ilegnem na golu, vlažnu zemlju u uobičajenom šipražju, ne osjećajući trna ni koprive.Vrata su na balkonu širom otvorena, i zelena svilena zavje<strong>sa</strong> drhti u onom miru kao dastrepi od kucanja mog srca. Kuća, stari zamak oživio pridušenim žamorom. A balkonsmije se zlatnim, sunčanim smiješkom, a što se više sipaše sunčani prašak na humke pitomei okrugle kao ženske sise, to bivaše moj svijetli balkon skrletniji, topliji, nasmijaniji,ljubavniji. Dan je tako vruć da zemlja poda mnom miriši kao znojna žena i znojna maslina.Komarci zaćorili od žege. Ne čujem na bukvi vjeverice, ne čujem kukanja kukavice idjetlovog neumornog kljuna. Bio <strong>sa</strong>m preneražen, umoran, bolan od iznenađenja i odneizvjesnosti. Zaboravih jauknuti, uzdahnuti, zatvoriti oči, jer se na mom večernjem purpurnom,sevdahlijskom balkonu pomoli žena... žena gola, gorda, blagorodna kao boginja,bolesna od snage, zdravlja i ljepote kao zrio grozd. Za njom se vuče koprenast, lakplašt, ogrtač, što li... poput oblačka. Došla je, pojavila se, kao da oživi ljetni, života puniuzduh, kao da trgnu lijepom rumenom ljudskom krvcom zrak sunčani, kao da se pretvoriu ženu ono božije svjetlo na smiraju. Bijele, <strong>sa</strong>vršene harmonijom laktove naslonila nasuho, trulo drvo mog... našeg balkona. Kraljevsku, kao zlatno runo žutu i tešku kosu razasulaniz nage, skladne pleći, a pogled modar, miran, širok i sjajan kao široko nebo, pustilau daljinu, za suncem. Uzaman htjedoh zaustaviti sunce, zabodavši u žednu zemljuprste. Gradinom kroz lišće i usijani zrak proleti, prohuji, kao nevidljiva sutonska ptica,jedan zvuk... nježan, drzak, veseo, pustopašan, čeznutljiv, kao da zacvili i vrisnu jutrosotvoreni vodoskok za docnom mjesečinom, i taj me čudni obojski glas pretvori u jekuone na balkonu pjesme. Sunčano posljednje svjetlo bjesni, lomi se i grči u orgijskom trzaju,padajući po toj ljudskoj ljepoti na drevnom, vjernom dok<strong>sa</strong>tu i, najzad, umorno sunceproblijedi, požuti, pomodri i zavije dvorac, gradinu i ženu u sjene svog hladovitog umora.A ona, duša i boginja mog starog, plemenitog balkona, uspravila se kao ravna palma ipružila ruke, bijele svoje ruke za zapadnim rumenim vrhuncem kao za rumenim žrtvenikom,pružila ih za suncem! Bedra joj se sjaju kao vaza puna vječnog vina, a grudi blistaju,sjaju spram večernjeg neba, blistaju i plamte kao da se u njima krije baklja novihAbela i novih Kaina, zvijezda novih nebe<strong>sa</strong>. Ne čuh, ne vidjeh ništa, jer je rukama slabimi blijedim zadržala tok vremena, Večernjaču za kapom, posljednji sunčani sjaj u očima izemlju u ustima. I odjednom ispuzim pobauljke, skočim onako golognjat na čistinu, pružimprama balkonu izgrebene, mršave, izgorjele ruke i stanem glasom, meni doonda iodonda tuđim, zvučnim kao pastirski rog, klicati iz ljubavlju nabrecanih prsiju:- Ne pružaj željnih, bijelih ruku za suncem, boginjo, vilo, nepoznata ženo, jer si ljepša odsunca, od dana i od svjetla. Sunce će ti sutra i opet doći do našeg balkona, tvoga nosioca.Ti si, divna moja gospođo, među dva sunca, ljepša od sunca današnjega i ljepša od suncasutrašnjega, ko što si ljepša od umorne večeri i od rosne zore, bogatija tajnama i željamaod ove sjenaste noći. Ja <strong>sa</strong>m <strong>sa</strong>tir tvog posvećenog, drevnog luga, moja dobra vilo, ja <strong>sa</strong>mposljednji tvoj <strong>sa</strong>tir, gola nimfo. Pođi za tragom gla<strong>sa</strong> i mog nestrpljivog koraka! Nemamništa osim ljubavi, ali ona ne kaplje iz mojih prsiju kao med iz zrele košnice, ona je vjernijai tvrđa od našeg starog balkona, toplija od sunca i dublja od ponoćnog mraka. Čujlišće kako nam šušti; čuj ptice kako nam uzdišu kroz prvi <strong>sa</strong>n; čuj Panove dvogrle kako<strong>sa</strong>me od sebe jecaju u tihim, zanijetim granama!Gospođa se preseneti, ustukne i konačno mi pokaže smjehuljke svog začuđenog lica.Stadoh ple<strong>sa</strong>ti, skakati, valjati se kao ždrijebe po prašini, kršiti prste od vesele nevolje iklicati, pjevati, te mi stari vrt odgovaraše tužnim jekama i lišće veselim ćepirkanjem.81

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!