Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkekao želja, kao misao, kao Helena! Kao pomaman otrčim vrataru, gotov da ga bijem jer juje pustio, ali on mi reče da se odvezla prije dva sata, vrlo rano, maskirana, ne zaboravivšibogato platiti sobu i poslugu.Do kasne večeri čekah je i čekah u mojoj radionici. Nije došla. Obiđoh sve noćne otmjenijelokale. Ni traga. Pitah konobare sinoćnog našeg restauranta poznaju li je, pa ako bijašemaskirana. Nikad ju ne vidješe. Lutah po reklamiranim koncertima, jedne večeri obiđohsva veća kazališta - bez ikakvog uspjeha. Štampam u čitanijim novinama među oglasimapismo i moju adresu, misleći da ju je izgubila - uzaman. Proćerdam sav novac, noću mrznemčekajući među kočijama na izlazu Opere i boljih kazališta: kao da je u zemlju propala.I bi mi jasno da bez Helene ne mogu živjeti i da je više nikad, nikad neću imati! Pokadštosam mislio da je cijela ona ljubavna hotelska noć halucinacija, nevjerica, da Helenani ne postoji. Katkada se opet obmanjivah da je Helena ona prava opjevana Helena,vječna poluboginja, da se sve događa i da mi je u naše prozaično, skeptično vrijeme poklonilasvoju ljubav i ljepotu kao u doba kada čobani, junaci i knezovi bivahu ljubavniciolimpske ljepote. Jer ja sam imao ekstaza kada vjerovah sve, i moralnih groznih reakcijane vjerujući ništa. Postadoh nesposoban za svaki ozbiljniji posao. Jedno vrijeme življahod prodavanja mog ateliera, a kada presuši to mršavo vrelo, nađoh se bez stana, na ulici,među lopovima i nesrećnicima, sposoban samo da čeznem i kao fiksnu misao da tražimnju, Helenu, smrzavajući se na vratima kazališta, zabavišta i klubova, lutajući za magnetomnjene sjene kao izgubljeno pseto za gospodarom. Sve do njenog poznanstva bijahzdrav, sposoban za najteže atletske vježbe, elegantan po propisima vlastitog ukusa. Ženese okretahu za mnom na ulici, a za ovo nekoliko mjeseci oslabih, omršavih, dobih hrapavu,bobuljičavu kožu, ruke mi drhtahu, oči upadoše i potamnješe, moja crna, kudravaglava oćelavi do pola tjemena i osijedi po sljepočicama. Da kako-tako prokuburim, crtamugljenom portraite po zabačenim kafanama dok ne dobijem tifus, izašavši iz bolnice kaoprosjak. Sada nisam više ljubio Helene. Zamrzih je mržnjom proletarca, unesrećenog bogalja,i odlučih osvetiti se, ubiti. Zapnem ponovno raditi. Kopirajući kao nekada muzejskeslike, zaslužim nešto novaca i odlučim u Alpe da se oporavim.Baš se vraćah iz Cookove agencije, kad opazim u automobilu nju - Helenu! Kola se jedvapočeše micati, a ona namještaše koprenu i naočare. Zamijetivši me, vidjeh kako neštošanu ložaču, kola pojuriše pospješenom brzinom, a ja trčah, trčah i trčah za njima dok ihne izgubih iz vida na Elizejskim poljima. U bijesnom, očajnom, smiješnom trčanju se spotakoh,malo te me ne pogaziše silne kolije, i dok se oko mene cerekaše i rugaše kao sumanutojbudalini gomila šetalaca i besposličara, padoh strven, prašan, poderan, sa krvavimnoktima na klupu, čupajući kosu i dugmeta i vičući kao dijete: - Heleno, Heleno, Heleno!- Odvedoše me u komesarijat i pustiše, klimajući sumnjivo glavama...Odem u Alpe, u Savoju, i tišina gradića Annecyja sa zelenom idilom jezera, izleti doMont-Blanca i dolje sve do Avignona, novi krajevi i novi ljudi me umiriše. Počeh studiratiplaninski pejzaž, i jedan viši crkveni dostojanstvenik, rođak moje stare gazdarice, tolikose za mene zanimaše, da sam ga portretirao i da me kao dobrog slikara i skromnogčovjeka preporučio aristokratskim porodicama u okolici, te sam svoj novi život i više noobezbijedio.Poče kupališna ljetna sezona, i ja odem u nedaleki A-s. Bijah izvrsne proljetne volje. Ciodan sam slikao u čamcu na jezeru, a uvečer se obučem i odem u kasino. Prikazivaše seCarmen. Muzika mi dosadi i odem u igračnicu. Za nekoliko minuta posluži me luda sreća,i oko mene se skupi krug izvjedljivaca. Preda mnom već hrpica lujdora i banknota.Okrenem se, dignem glavu - jedan poznati miris! - i malo te ne padnem sa stolice! - Za71