Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Da, Hochwürden.- Pa što ga ne tužiste, što odmah na sve strane ne telegrafisaste? Što radiste ova dva dugadana?- Ah, ko bi se usudio, ko bi to mislio? Držah da će mi žena biti druga! Uh, sada je već kasno!Varalica je već u Italiji, na moru!Ostavim zaplakanog puranbarona i odem sa kapelanom u vrt.Vrućina, omarina. Na grani skače debeo drozd. Ponaša se tako glupo kao da je već pečen.»Ribizli« se rumene kao korali i žute kao nizovi biserja. Preko žutog, tvrdog puteljkapretrči krtica i zaroni kao svrdlom u zemlju ružičastom njuškicom. - Pst! - šane mi kapelan,zađe u grmlje, a ja za njime, tibajući pokoju zaostalu malinu. Čučnemo.Pred nama u travi, pod petrovačom jabukom, leži djevojče, kidajući krunice krasuljka izkite poljskog cvijeća. Kida i pjevucka. Pjevucka i kida tako tiho da se pauk mirno spuštana srebrnoj niti sa grane prema njezinim nogama i da zlatna smaragdna mara bezbrižnodoleti pored nje u zelenu travu. Pošto čudnovato djevojče, vila, nimfa - što li je - poiskidažutobijele glavice, uzme ocvao mak i stane monotono pjevuljiti - gotovo poput pčela kojejoj lijetahu oko kose:Crna kobila beli konj.Bela kobila crni konj.Crna kobila...Lice joj ne vidjeh zbog širokog slamnog šešira i smeđe, kao zlatom porubane kose koja sestrunila po uzanim leđima. Ležaše postrance. Vidjeh tek goli garavi vrat sa seljačkimmodrim đerdanom, žute, tanane i vitoprste ruke, pa bose nožice, vite kao u srne, a crnekao u Cigančeta.Kapelan mi ispriča da je to Smiljka, kćerka čudaka seoskog učitelja. Učaše je otac sviratiu crkvene orgulje, a ona se toliko izvještila da zimus već sviraše na svim zornicama. Pjevašeherubinski, i ne bješe dana da ne ode poslije podne u crkvu svirati. Proljetos, na samUskrs, usne u crkvi, čekajući na derana koji je vukao mjehove. Otac joj, udovac, bijašenegdje u gostima, sluškinja Dora mišljaše da je mala na »farofu«, a zvonar Šimun zaključaoranije crkvu. Drugi dan nađoše nesretnicu zgrčenu pod vječnim kandiocem - ludu.Sjenica skakuće na mahovinastom hreku, kos zviždi, divlji golub guče, šturak tambura, aSmiljka zujiNarodi nam se kralj nebeski...Odjednom se prestravi, prislušne i stane zvati:- Grofica! Grofica!Na grani zakriještalo, i na Smiljkina leđa pane vrana, posrćući kao pijanica i potpirući sekrilima kao batinama. Nas dvojica ni dahnuti: kao tati... Djevojče sjedne bas spram nas, ameni iz grla tihi: Aah! Bože, lijepa li bijaše! Privukla me svojim širokim opalskim očimakao dvije orhideje što mame mušicu. Sličnu glavu vidjeh dojako samo u vrućici, u svojojduši. Ispadnem iz grmlja, ona u trk - u trk, a ja za njom sve posrćem kroz gustu djetelinu.48