Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeObzoru sve brojeve u kojima se grdi pokojni »mađaron« N. I on bi te apologije makazamaekscerpirao i slao ih u svom patriotskom bijesu na poštu. Slao ih je kradom, jer još ne držašeda je kucnuo čas kada on može patiti javno i otvoreno za svetu stvar. Zbog toga senije ni potpisivao. Običavao je dodavati olovkom svojim pošiljkama samo lapidarne komentarskeaksiome moralnog značenja, kao npr.: »Tako je! No Bog je Judu naroda za izdajstvokaznio!« - ili: »Pravo piše Obzor, N. bijaše zaista sikofant. No Gospod učini, aplod ne pade daleko od drveta!« Itd.Iznajprije poštarice plakahu, a docnije oguglaše. Rodoljubivome kapelanu ne ostade ništadrugo nego nedjeljne propovijedi crkvene u kojima grmljaše kao jerihonska truba protivljudskih poroka i u kojima je obično isticao kao lijep primjer kâzni božje neke »dviježenske u ovome selu«. - Gospođa se N. već sasvim podala gospodarstvu, a Dragica seudubila u čitanje. Tek pred veče bi odlazila u vlasteoski stari park preko puta pa se tociljalana svojim halifaksima po zamrznutom jezeru. Pustinjački je taj život stao za nju dobijatisve više čara.Seoski ih high-life jednako ogovaraše. Branjaše ih samo seoski pisar Cicvarić, razumijese, skromno, na što bi gospodin Janzon, apotekar, koji nikada ne izlažaše bez revolvera inekakoga paloša mjesto štapa, običavao sarkastički dobacivati: - Gleich und Gleich geselltsich gern. (Našla vreća zakrpu.)Jedini koji dolazaše R-ovima iznajprije rjeđe a onda sve češće i češće, bijaše visokoblagorodnigospodin Franz Kurt Maria Joseph Hans Wurstler von Wurstlingen, komandanthusarske čete koja već dvije godine stanovaše kraj sela u starom manastiru što ga od jezuitaote još car Josip II. slavne uspomene. Bijaše taj »ritmajstor«, kao svi konjički kapetani:neženja, kockar, lovac, noktaš, nikada ne govori polako, cio se dan ogleda u ogledaloi skače iz vojničkog u lovačko odijelo; mnogo jede i pije, na mezimcu nosi grozno dugačaki šiljast nokat. Otrovni jezici lipovačkog »krema« usiktaše se i opet. Ili zar nije g.Vurštler pl. Vurštlingen vazda govorio da on običava igrati kod žena samo na NumeroSicher (na pouzdano)?Dragici ne bijaše dosadan. Sada se stala smijati prvi put iza smrti očeve. Fon Vurštlingenbijaše joj neizrecivo smiješan s onom ogromnom i kao nov crijep crvenom šijom, s ufitiljenimzejtunli-brkovima koji ju podsjećahu na rogove mađarskih goveda, sa masnosjajnimlicem u kojemu se gube pod nekim kesicama sitne, sive očice i upravo blista rujninosić kao dugme na košulji ili igla u kravati.- Ti ćeš ritmajstera još uvrijediti tvojim neobuzdanim smijehom - govoraše joj često majka.- Ne mogu da se uzdržim kada hohvolgeboren stane da se dere i da priča o svojim avantiramapo balovima, lovu i trkalištima... I taj luckasti debeljko zar da je potomak vitezovasaksonskih Vurštlera, slavnih zbog neke drske i legendarne otmice, ha... ha... ha...II.Prođe Božić i Uskrs, dođe proljeće, a lipe u grofovu parku zamirisaše.6