Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeNEKAD BILO - SAD SE SPOMINJALOAli oči uzdignuteK strani lete - ah, onamo!Gdje od drage domovineSvako jutro sunce sine...Vedrog se septembarskog večera 188* našlo na terasi ispred lijepe Kosićeve vile u Bukovcučudnovato društvance. Dragutin Hartman, mladi liječnik; historik i filolog Petrinović,pa domaća djeca Jelica i Đuro, bankarski činovnik. Pred njima samotok, pa ruže -vinograd - brdašce - šuma - Kaptol i Grič - slavni naš Zagreb, kojemu se razasuti na dvabrda krovovi gase na večernjem suncu, tonu u mekani suton, a tamo dalje - daleko - srebrnise Sava, srebrna žila-kucavica lijepog hrvatskog kraja.... Iza kratkog ćutanja stala naša omladina da govori o - - sreći. Krnji mjesec iza moslavinskihcrnih šuma kao da svima leže na prsa, pritisnuvši mlada srca svojom slatkom ičemernom težinom večernjom. A kada doploviše na toplim krilima zvuci večernjih zvonazagrebačkih, kada zabugari lavlje grlo i mjedeni jezik Sv. Stjepana Kralja, pobijeli lijepagospođica Jelica kao papir i, gledajući krišom Hartmana, prosu u rukav tajnu i bezuzročnu,kako mišljaše, suzu.- Ja bijah dakle sretan samo jedanput: kada se uvjerih da nema sreće - svrši Hartman svojepričanje.- Koješta! Vi ste doktori, poput popova, pesimiste od zanata - rekne Jeličin brat. - Ja bijahvazda srećan, a najviše kada se rodih Zagrepčaninom. Jer neka znadu svi prvincijalci dapravi zagrebački sin, ne onaj iz Dolnjeg grada, nego Kaptolonac, Gornjogradac ili Vlaškouličanac- ima sve odlike Parizlije. Kaj ćete, mi smo ipak »cvijet duha i inteligencije«hrvatske.- A kada bijaste vi najsretniji? - zapita Jelica Petrinovića.- Molim za malo ustrpljivosti, jer će mi priča zbog veće jasnoće biti duža.Zapali cigaretu i otpoče:I.Kada bijah prvi puta kod Grge Alagovića, rođaka moje majke, kojega zvasmo ujakom,bijaše već župnikom u Hrastovcu pošto se već dosta naklatio širom monarhije kao vojničkikapelan. I on imađaše sreću hvatati maglu kod Königgraetza, i premda bijaše za tajjunački čin odlikovan, bacilo ga na mršavu hrastovačku plovaniju zbog neke propovijediGraničarima... Dosele ga poznavah tek po čâku. Govoraše se da ne priznaje ugarske nadmoćnosti,da se zbog madžarskih konduktera ne vozi nikada na željeznici, da je dobar39