Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkedoj kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu! Od bola padoh ničice mahovinom,sklopih oči i pritisnuh šakama sljepoočice da ne prsnu.- Što vam je? Vjerujte da vas ljubim - priđe mi Izabela i zaplete prste u moju kosu bezžacanja. - Što ućutaste, putniče? Pođite sa mnom u dvorac.- Ne mogu, ne mogu, davor-djevojko! Ko nauči na oblak mjesto na krov, na gore mjestona stube, na šume mjesto na sobe, ko ču glas Gospodnji nad vodama, taj ne može živjetiu kućama. More i vjetar je moje gudalo i moj glasovir, cvijeće i zvijezde su slova u mojojknjizi, tišina je moja čitateljica. Kao lišće što pada i povene na putovima, tako ću i ja klonutii požutjeti, i tuđi će točak preko mene prijeći na nepoznatoj cesti. Kiša će me oplakatimjesto suza, vjetar će me okukati mjesto glasne naricaljke.- Pa dobro. Ja idem s tobom.- Kamo? U jarak, u baru? U groznicu, u smrt? I bez tebe će mi teret uspomene ovog sastankatištati ranjava leđa na besciljnom putu. Imati srce prionljivo, ljubiti sunce, zrak,slobodu, život, kao ja što ga obožavam, i ne moći živjeti, ne smjeti ljubiti... nije li to žalost,Izabelo, slijepa moja srećo? Zašto? Jer su ljudi robovi, jer je svijet mučilište gdje ječovjek čovjeku tamničar i mučitelj torturom zakona i običaja, naslijeđa drevnih grijehova.I ovdje na slobodnom putu ispriječila se među nas, ljubavi moja, ropska volja onih drugihkoji mi ne daju dahnuti, živjeti! Da sam kralj vlašću ili zlatom, ja bih tebe, slijepa mojasudbino, odnio u sjajne dvorove u plavetnom zatišju oblačnih brdina, ali ovako... kamo,kamo da se skrasimo? Oni, oni drugi su gospodari svih prisojnih utočišta, svih toplihgnijezda. Kamo da se krenemo? Među kljaste i bogaljaste, na crkvena vrata?Od jada me napopala žučljiva pjena, stadoh vikati i jaukati kao da šenuh pameću. Izabelačučne i drhtaše, uhvativši nestašnim rukama psa za ogrlicu. Hrt me gledaše nepovjerljivo,režeći. Sunce jurve zalazilo za modre bregove. Sa livada i iz šume struji vlaga. Vjetrićnosi mušice i komarce; vrelo pišti, cvili, žubori. Negaženim putem odjeknuše sa dvorskestrane nagli, samotni, šuplji koraci. Pas zalaje. Prema nama se žuri dežmekast gospodinsa dvocijevkom i sa slugama.- Otac! - rekne Izabela, prihvati mi se za ruho i pritisne mi glavu na prsa.Stigoše.- Što je to? Gdje ste, zaboga, Izabelo, drago dijete? Kako ste smjeli izaći iz kuće ovakosama i nikome ni riječi? Bijedno, bijedno moje dijete! Baš čitamo u novinama o vampiruVacheru i o ubijenim nesrećnicama. Ne pričah li vam o Žaku Trbosjeku, što ubija lutalicedjevojke? Polovica tih skitačina i bezimenih nikogovića na našim drumovima je mučkizlotvor.I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao vaših kleveta! - reknemmuklo, gotov na sve. - Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarahda se vrati u kuću.No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući sljepicu ispod ruke. Hrt na mene zahuktii zalaje, te se morah braniti toljagom. Sluge zaostaše, sapučući bezočno, i navezli sena me pogrdljivom riječi i smijehom. Došlo bi do gušanja, da se iza desetak koračaja Izabelane stade trgati, otimati i mahati rukama kao uhvaćeno ptiče slabačkim krilima, čemerećiblago veče jadikovkom nemoćnom i slijepom.- I njega povedi, i njega! On ima glas koji sam negdje čula, i liči našem pokojnom Gastonu!On ide u grob, u grob! Ja ću umrijeti, umrijeti...97