Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeblagoslova lije iz njih suze monotonija podneva; pustoš vječne suše, egoizam božanskogOlimpa. Njena ustašca, hladna, slatka i rujna kao šampanj s jagodama, divna Njena ustašcabi izobličio smijeh boli, prezira ili naše banalne plebejske radosti, pa poznaju tek koketniosmijeh sa jamicama kao meka udubina na sočnosti breskve, Njeni aristokratskiduguljasti obrazi ovalnog lica statue, divna Njena glava boginje s nosićem barokne lučiceje s našim stvarnim životom tek u dekorativnom odnošaju mrtve umjetnine prema živomživotu. Njena duša, čista i prefinjena, tek je mehanički automat, mašinerija zastarjelih,neracionalnih, glupih praznovjerica i očitih društvenih laži. Te ruke, dostojne Bronzinovekičice, imaju fizionomiju apatične aristokratske indiferentnosti. Te noge su menuetna krvavim srcima gaženih pravica i prezrenih simpatija. Ta kosa, kosa plavih mletačkihduždevica, ima nešto od svilenih uzica za hvatanje jadnih ptičica i ludih ribica. U ritmutoga stasa je glatkost zmije što ne zna za grozotu svog pogleda i otrova. I zmija, hladnakao drevna plemićka osveta, savila mi se oko prsiju, oko srca, a začarana urečena iiznemogla duša već čezne za mirisom grijeha, propasti, smrti, naslade, pakla, prokletstva,i suha usta već cvokoću od žudnje za jabukom, za jabukom Eve i Paridovih boginja,za crvenim ujedom poljupca i smrti. Kao materija ne poznaje Ona ljubavi. Kao bolesnaćelija ne zna komešova kćerka za zakon moralne gravitacije. Ona je sunce, zna da je suncei igra sunca kao tragični plemićki planeti prije Osvete, prije Revolucije. Ja, obožavalacprirode, vidim u Njoj svu groznu ljepotu one velike indiferentnosti, koju za nas, za dušu,imaju krasne stvari, zvjezdano nebo, pa divni krajevi, koji nas samo zbog toga toliko rastužujujer ne mare za nas, jer mogu kao universum biti bez nas, kao mi što ne možemobiti bez njih. Proizvod naše najstarije i najplemenitije pasmine i zemlje, Ona, kći komešova,čini mi se kao utjelovljenje svega onoga starog, duboko ukorijenjenog zla, kao divnicvijet one močvare i onog korova što ga moramo mi, novi ljudi, iščupati bilo i uz gubitakvlastitog života. Ja ljubim u Njoj do ludila sve ono čemu navijestih rat do istrage zajednosa cijelom našom družinom.»Jest, Ona je inteligentna, ali ta inteligencija je tek nakit kao široki njeni Reynolds-šeširi.U inteligenciji je neodoljivost Njene nehotične koketerije. Ona se emancipuje, ali ne da ses nama, s narodom, izjednači, već da nas sa svojim Schopenhauerima i Nietzscheimauzmogne prezreti još dublje, još nemilosrdnije, još nepomirljivije. Ona ne uči da se kaomi približi drugima, već da se što beskrajnije odaleči od svih nas, od naroda. Francuskaneodoljiva Njena uglađenost je tek sredstvo za društvene distancije. Ona se ne daje nanauke da služi njima, već da Njoj služe. Sav Njen altruizam ima obilježje milostinje. Nedavnoje i moju staru mamicu mazila kao lovac pseto, kao filantropski milijunar zanimljivogprosjaka. Ja u Njenoj blizini osjećam potrebu lajanja, režanja, ujeda, ali jedna riječ, ipseto pravi repićem lojalne izjave, jedan pogled krotilice, i tigar dobija ministrantski smireniizraz. Ona, ta dobra i strašna, ta djetinjasta i katastrofska kći komešova, već je zamjesec dana zdrobila, smrvila, skršila energiju, dušu moju. Sada samo treba uzeti svojanatomski nožić, reći: - No vi, amice, uzajmite mi za sekundu mozak i srce vaše! - i ja ćuradosno biti i fizički mrtav. O, toliko dijete, toliko ptičica, toliko cvjetić, toliko rosa, suza,pogled, srdašce, parfem, balzam, muzika, toplina, toliko život je Ona, a svaki atom Njenogtijela, svaka vibracija Njenog glasa, svaka iskra Njenog oka, oka grlice, našeg blagogneba i majčine dušice, svaki trzaj, svaki dah, svaka misao Njena je za mene smrt i propast,pa se bojim, bojim i bojim, jer - kako veli naš klasični stari istomišljenik - strah jestvorio prve bogove, prve žrtve kobnih žrtvenika! Ah, kako lete i lete ti mirni i nemirnidani ferijalni! Ne usuđujem se ni pomisliti da će doskora minuti, i već pri pomisli na tajrastanak mislim na smrt, na samoubijstvo bez Njenog znanja, na smrt koja neće ostavitimog tjelesnog traga. Ubijem se, recimo, u zapaljenom prostoru i izgaram bez traga i gla-102