Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Aj, ja buncam! Da nisam, majko moja, lud? Ne, nisam, nisam.I stane prstom pisati po zidu. Nokat ostavlja trag kao fosforna žigica. I sinu bijelo, plavičastoJa te volim.- Zdravo da si, bijela i čista odivo moja. Zdravo neviđena, nenađena, mrtva i živa ljubavimoja. Kada budem burama disao, kišama se znojio, morima se sjajio, zvijezdama gledao,planinama se rebrio, vulkanom disao i oblakom se ogrtao, bit ćemo, dušo, jedno i vjenčatćemo se. Čekni samo da nadjačam smrt i udes! Zdravo, krotka grlice, i nadavij se nadame kao anđeo nad mlađanim, brbljavim životom. Pusti mi među obrve jednu, samo jednusuzu i razgali mi čelo. Oči ti gore crnim sjajem kao crni koralji, lice ti plamti kao jantariza kojega drhti plamen. Sjećaš li se kako mi te ovo dana i opet oteše, u kafani, kako se zate uzalud borah svojom vojskom na šahu, kraljice moja? Grizao sam suhi papir, kao bolnopseto što grize zelenu travu. Gataj mi štogod, moja bijela vilo i gatalice, darni mi kožurubom tvog plasta izvezenog od rujnog sna i žutih, zlatnih želja. Sjajiš u gorkoj ovoj noćitopla i čista kao čista, vrela i gorka suza. Šapni štogod, ko što sapću usnule ptice krozusnule grane za pospanim lišćem. Zacvrkući i ne puštaj na mlade grudi glave kao mlado,ranjeno golupče, kao mlada, bolesna ružica. Evo, na ovoj neizmjernoj crnoj vodi koja nepoznaje žubora, ćuha od vjetra i od ljudskog glasa, na vodi ovoj svečanoj kao smrt i kaovječna ljubav, stoji naša spremna barka. Odnijet će nas prema onom modrom, kao otavamirišljavom ostrvu optočenom medom zaborava i mlijekom vječnog mladovanja. A nadotokom dim, miran, ravan, nepomičan kao nebeski stup, blag i gostoljubiv kao modridim nad slamnim krovovima mog dalekog oca. Hvala za noćno cvijeće u naborima tvojehaljine, hvala ti za zvijezde u tvojim očima, za zoru što mi je donese u njedrima, za blagurosu u kosi koja me rosi poput svježeg izvora, kapljući niz tvoje nijeme, medene usne.Kamen trpi te nije cvijet, cvijet trpi te nije topao, zvijer trpi te nema razuma, čovjek trpi tenije heruvim, ja trpim što te nemam, vječna dušo moja.- Tek dijete, sina si mi mogla pokloniti? - krikne Marjanović, osjećajući kako mu se neštositno i živo penje po košulji, hvatajući ga mekanim, nevinim prstićima za samo srce. -Dijete, dijete! - jaukne i pruži u mrak ruke, a iza fantoma ostade tek miris, miris suhogcvijeća u starim knjigama i miris rastrganog tamjana u starim hramovima.Izokola dopirahu prvi glasovi, a on šaptaše, zebući od straha.- Što mi se srce uzvijerilo? Što, što me to kinji? Što mi udaralo na moj dvadesetgodišnjikrst dvadeset krvavih rana? Žena? Ljubav? Ljubav mi je bezbolna kao svjetlo, vatra beztopline. Strasti, vatre bez sjaja, ne osjećam. Muke, brige, glad, nevolja? Iz lijepe te povorkeizveo me Orlović. Knjigu sam spalio. Sa njom izgori jedini most koji me vezaše sa ljudima.Gdje je, gdje je moj strah, moj dušmanin? Gdje je zlo? Ne vidim, a osjećam ga. Padamkroz ambis života, padam sve brže, padam prama vječnoj, žutoj močvari vječnogdosađivanja. Misao, moj crni orao, zario mi od strave tako duboko pandže u oči, te poginune mogući ih izvući iz krvavog mozga, iz slijepe moje lubanje. Mrtav mi njegov kljunkljuje meso, mrtva krila mi paraju rebra.Što se više snebivaše i upinjaše da ne dršće, to mu se više približavaše, valjajući se i valjajući,mutan, crn, deblji i deblji talas. Već hukće na njega kao željeznica na putnika što padaod umora preko mraznih tračnica, nemajući snage da se skotrlja niz rub od nasipa.Zora se šulja u ćeliju, kao blijed, pozan zločinac u nedoumici, a Marjanoviću budne odjedaredjasno kao dan da je njegov očajni strah opravdan, da je neprijatelj, da je pogibija,da je smrt, da je krvnik tu u sobi i da ga zbog toga osjeća kao konj kurjaka. Pred očimamu sine čovjek-zvijer, čovjek ubica od ćefa. Tu, tu je. Skutrio se ispod kreveta. Gvožđemu u tvrdom smiješku na ustima, gvožđe mu u ruci, gvožđe mu u očima. Marjanović92