Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Ime mi, ime mi... Solus.- Čudno ime, latinsko ime, je l' te? Vi niste prosjak ili vandrokaš, je l' te?- Ja sam putnik. Putujem pješke oko svijeta. Što je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom.To je jedini zanat koji znam.- A zašto putujete ovako sami i samoćni?- Naša zemlja je puna velikih ropskih gradova. Zato bježim iz varoši i kružim sam, slobodankao soko. Ovo je teško, ja sam nesrećan, ali živjeti sa ljudima, sa lašcima, bilo bimi još gorče. Znate li basnu o psu i kurjaku? Ja sam vuk, mršavi, slobodni vuk.- Čudno, čudno. Znala sam da me moji kod kuće varaju. Aj, da i ja mogu ovako u svijet,na sunce, na vjetar, spavati na cvijeću, prolaziti kroz strana sela, gaziti rijeke i planine!Ne znate kako mi je milo te se skobismo. Jeste li vidjeli i volite li more? Ja sam ga čula, uBretanji. Vidjela sam ga uhom. U moru spavaju gromovi i... mrmore, bruje, tutnje krozsan, a onda ustaju, jezde na oblacima i tutnje kao topovi. Blago vama okatome, jer viditemunje i valove! Zašto, zašto puzem u tom mraku? Što sakrivih, te ispaštavam?- A kako je vaše ime, lijepa gospođice?- Izabela.- Ne žalite, ne tugujte za očima, lijepa Izabelo. Čovjek vidi da ne vidi, i žali što je vidio.Kada hoću da gledam, zatvaram oči kao vi i gledam u tminu, u sebe. Najljepše što samdosele vidio, to ste vi, Izabelo, ljepša od mora i od strijele, od cvijeta i od svijeta. Vi stenajljepša... da, vi, vi...Sagnem se i cjelivam njenu bijelu cipelicu i svilenu, modru čarapu. Ona se smješka i rumenikao dijete u snu, a hrt mi liže glavu tankim jezikom.- Ovdje, ovdje - veli ona i nuđa mi ručicu. - U vas je lijep glas, junačan, iskren, i negdjesam ga već čula.Pritisnuh na usta njenu ruku, bijelu, hladnu i krhku kao vosak.- Ovdje, ovdje! - istrgne ona ruku, rumena kao večernja magla, i pokaže na obraz. - Menesamo ovdje cjelivaju.I dotakoh joj cjelovom bogomoljno, spokojno lice, a vjetar me miluje njenim zlatnorumenim,nježnim uvojcima. Časovi oslijepiše, vrijeme prestade teći i rušiti. Odjedared mi odrineobjema rukama glavu.- Što ćutite?- Ne znam, jer ste tužni - odgovorim.- Nisam žalosna. Ne znam šta mi je. Je l' te, vi ćete sa mnom u dvor. Kazat ću ocu da otjeraguvernantu i da mi vi čitate lijepe priče vašim poznatim, jakim glasom.Nasmijah se.- U dvor? Nipošto. Vaš bi me otac izjurio. A sluga, rob ne mogu biti.- Vi nećete biti sluga. Vi ćete mi biti muž. Vi me volite. Je l' te? Ja vas ne vidim, pa vasvolim.Ljubav! Tu je, dakle, ovdje preda mnom, ljubav bjelja od lijera, čišća od glečerskog snijega,pjanija od vina! Na cesti, između dvije noći bez konaka! Ljubav - lijepa kao boginja,slijepa kao slučaj! Okrenula se spram mene, i osjećah kako mi gleda u dušu pritvorenim,vlažnim ustima i sklopljenim, slijepim očima. Ljubim, a ne smijem! Moram odlunjati kaokrivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati mučni put, počinjući u lu-96