Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkenim brabantskim čipkama i zlatnome pojasu. Sjedijaše usrdno u kožnom naslonjaču, samandolinom u desnici, ružom u ljevici, srećom u nasmijanim ustima, a blagim snom ulepezastim očima. Poljubim bez krzmanja te krotke oči, poljubim paučinastu zlaćanu kosu,ali slatko se gondže ne trmiznu. Kada pritisnuh ludački cjelov na nasmijana usta, osjetimkroz usta u dubini duše leden, otrovan žalac, žice na mandolini zabrujaše, a slatkočedo klonu sa naslanjača i tresnu glavom o tvrdi mozaik, te odjeknu noćnim dvorom takošuplje, tako mrtvački!Zalutam prestravljen u jedan, u drugi dom: sve mrtvo, sve pomrlo još noćas. I lutah, posrtahpreko mrtvih boljara i boljarica, majstora i vojnika. Po dvorištima se izrepila mrtvastoka i živina. Na jednim se crkvenim golim stepenicama crne mrtvi kaluđeri kao note ukakom starom misalu. Ali taj koral bijaše nijem i mračan. Kao da je gospodnja pedepsautrnula i klicu života u toj tajanstvenoj Gomorrhi.Dođoh u crno, u prokleto mjesto, u Smrtigrad.Raskrvavih noge da iziđem iz kobnog grada, ali mu kraja ne nađoh. I kada se već ponadahda će me rana zora, iako bez glasnika pijevca, spasiti od strahote te strahovite, mrtvačkenoći, opazim u samrtničkom očaju kako je progutala debela pomrčina na nebu imjesec i zvijezde. Viknem, ali ne čujem svog glasa.I padnem pored crkve na nekakom šamatorju kao panj, pa da zagrizem od tjeskobe ukamen i...Život, 1900; Novo iverje, 1900.38