Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkekoj talijanskoj pelerini i mekanom crnom šeširu. Poručim najskuplje i, kako ne bijah gladan,zapovjedih glasno konobaru, neka poularde truffée, strasburške kolačiće i ostalekerefeke nosi dolje u kafanu mome psu i kočijašu. To razmetanje uozbilji okolne stolove,gdje običavahu sjedjeti i ruski veliki knezovi. Bogatašima nije novac smiješan. Pošto viknemvoće, dessert i šampanj, šane mi konobar dopuštam li da mi se pridruži jedna lijepadama. Dabogme pristanem i zapanjim se još više od moje okoline kada mi pruži rukučarobna mlada gospođa, rekavši u prekrasnom, srdačnom altu: - Helena. - Od čuda i uzbuđenostine mogoh se sjetiti mog imena!Bijaše slična Heleni mog djetinjstva, i ja se ne sjetih da su sve neobične ljepotice pomaloslične. Veliki stil je jednolik. Helenski bogovi i boginje su slične kao blizanci, braća, svojta.Kneginja Belgiojoso, gospođa Récamier, lijepa Fornarina, vojvotkinja Alba i Gabrielad'Estrées nalikuju kao Venerine kćeri Aspasiji, Frini, Kleopatri, Berenici, Lesbiji i Salomi.Ljepota ujedinjuje, zbližuje pojave kao genij i ljubav. Heleni moja velika zabuna bezsumnje laskaše, i pošto nikako ne nađoh pametne riječi, zamoli me da izađemo i uzmemozasebnu sobu jer joj ta konvencionalna, banalna okolina dosađuje.Bijaše u bijeloj gala-toaleti iz prve radionice. Prem joj nad bogatom smeđom i pozlaćenomkosom ne blistaše gordi dijamant, vidjela joj se markiska kruna i sada kada je nemaše.Ne bijaše kao ostale dame pretovarena nakitima. Divne ruke su joj bez grivne i prstena.Tek oko vrata nosi ogrlicu od nizova najkrupnijeg biserja, a na grudima ogromnuiglu u obliku lista od samog smaragda i rubina. Odmah vidjeh da nije od »polusvijeta«.Smatrah je inozemskom ljepoticom, ljubavnicom kojeg naboba, stranom, Parizu još nepoznatommladom umjetnicom ili visokom aristokratskom gospođom željnom upoznatiboemski život. Dosadio joj zlatni kavez, sportovi, financije i diplomacija, pa htjede doživjetipustolovinu umjetničke ljubavi.Naš odlazak prouzroči senzaciju. Helena se i opet brzo maskirala pošto mi bješe krišompokazala neviđenu krasotu svog lica. Ponudivši joj ruku, osjetim heroizam ljubavi. Dami reče neka ubijem ili neka se ubijem, bez razmišljanja bih je bio poslušao. Predložim jojmoj stan, ali ona vikne kočijašu ime hotela Monsigny. Ni u kolima nemah snage zagrliti,poljubiti. Letim u čaroliji nježnih, tankih parfema kao pijan leptir nad opojnošću cvijećašto samo na mjesečini izdiše u zanosu nevidljivih, sablasnih mirisa. Naslonim glavu nakrzno njenog bogatog ogrtača i čujem kako i njojzi srce burno, ludo kuca. U hotelu najmimsobu, dam ugrijati i, kada ostasmo sami kod kamina, padoh pred njom, obujmih jojkoljena i plakah od sreće, dok njene divne stobojne oči postadoše vlažne i zlatne, mijenjajućiboju kao draguljni refleksi. Pomagah joj kod toalete kao zaručnik vjerenici i opazihna svakoj sitnici uvézenu plemićku krunu. Dok mi ne htjede ništa reći o sebi, obećavajućimi to za sutra, ispitivaše me odakle sam, što radim, kakva su mi umjetnička vjerovanja, ipokazivaše savršenu inteligenciju. Priznala mi da je došla za mnom iz Opere, da me zavoljela,da je vrlo nesretna, jer se, stvorena samo za ljubav, mora tješiti luksusom i putovanjima.Dadoh joj moju adresu. Zavjerila mi se da će me posjećivati. Pošto joj ispričamsav svoj život, priznavši da sam samo za to živio da nađem ženu, ljubav, da nađem Helenu- nju, ona utuli lampu i baci mi se oko vrata vrelim, ciganskim žarom bajadere.Velika, najveća sreća ne da se opisati kao velika nesreća. Za pravu sreću čovjek nema riječijer je riječ dijete muke i nevolje. One noći bijah kralj Salamun, Paris, srećan trubadur,Romeo, hajduk kod pašine rosne kćeri i uskok na ćilimu Tizianovih bujnih gospođa. Izaburnog, neslućenog milovanja padnem u tup, umoran, sladak san prve ljubavne noći i,kada se probudih, njoj - Heleni - ni traga! Ostavi mi tek pregršt ludog, nezaboravnogsvog mirisa u kosi, na ustima, na košulji, na rukama, ali i taj slatki parfem iščeznu brzo70