Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkedrugo nego grafomanija. Sve su to jasni znaci čiste dementiae paralyticae. Odmah dakle uljekarnu po morphium ili digitalem spirituosam.A moj egoizam? Nije bolest, premda imađaše sličnih simpotma cum dementia senili. A akopostoji neki moral insanity? Onda je kod čovjeka normalna samo abnormalnost. Slučaj saNietzscheom, koji je negirajući moral doduše kićeno besjedio, ali ništa novo rekao, nedokazuje ništa, jer ne samo da nema stalnih zakona o moralu, nego moral de facto ni nepostoji. Zašto nije poludio Cesare Borgia, Ljudevit XI, Richard III - uopće većina velikihpolitičara i aristokrata? Ako je egoizam moralno ludilo, onda je luda gospodska, obrazovanaklasa, pa i onaj ko je pronašao tu četvrtodimenzijalnu bolest.I opet me obuzima neka jeza. Šta je to? Da se ne javlja atavistički tzv. savjest? Zašto? Nisamkriv. Nikada joj ne kazah da je ljubim, a Miš me ni ne pitaše. Ako ću pravo, ona jemene zavela. Njen mi pljosnat nos, pokvareni zubi i žacavo oko vrlo dosađivaše. Spanđasmose jer bijaše inače nesnosno u pustom Wiener Waldu. Sviđaše mi se ne samo njensitan i živuljast stas, rašta je i nazvah po nekoj francuskoj drami Mišem. Da ne bi džabepatila, savjetovah je kao svaki moderan naturalista ili liječnik, ali nisam je nagonio. Ergo:nisam »kriv!« Pa ko će znati zbog čega se skončala! Možda zbog svog pijanog muža.Možda iz egoizma, jer se kao čedo imućne kuće navikla na raskoš i slobodu. Da sam siromah,isto bih učinio. Šteta! Bila je dobra i pametna! Sjećam se na riječi iz soneta LovreMedicija: »Razum joj bijaše muževan, pa tek nije bila kaćiperka. Bijaše sasvim slobodnaod općenite ženske pogreške: da silom sve razumije i prosuđuje.«Uh, alaj mi se i opet srce bolno zakolebalo; Da se ide - -Ispod ormana i opet zabrba. Milinović plane. Klisi, nabije revolver i stane bijesno zvjeratiuokolo.Tajac...Odjedared se nešto dosjeti, nasmije se pakosno i probunca:- Milostiva gospođo, vi mi dakle oglašujete rat kao pudalina?! Žalim što vas ne mogužive uhvatiti, jer bih vam usijanim skalpelom ispalio oči, iščupao repić i bacio vas na sokak.Ali i to neće biti rđavo, ha-ha-ha!I sveže uzicu za oroz revolverski, zapne ga njome i obavije cio revolver tako da će kokotodapeti, a kuršum eksplodirati, tek što popusti uzica. Zamku metne oprezno na ormanmeđu dvije knjižurine, a da bi se osvetio avetinjskom mišu, namaže dobro sa slaninommjesto gdje se uzica savija oko cijevnog ždrijela. Neće miš ni progutati mastan zalogaj, araznijet će ga tane.Milinović legne, ugasi svijeću i stane čajati, čajati. Cepti ko list od jasike. Usta mu se zalijepiše,tako su suha. Pred očima plamsaju žuti purpurni kolobari. Dah je buran - ne kao ulovca na meti, nego kao u zlotvora nad žrtvom, koja mu se primaknula na puškomet...Noć već stala blijedjeti, vrapci po krovu stali živživkati, a miš čeprka i čeprka ispod ormana.Na Milinoviću se već zapalile gaće i košulja od preteškog čekanja, a vreo znoj ihgasi. Opsuje nešto bećarski i ustane. Zapali cigaretu, obuče gornji kaput i zlovoljno nastaviu dnevniku:... Moje su halucinacije jamačno pošljedice samoće i čitanja, iz kojega se razvila egzemplarnafolie raisonnante. Neću unapredak više da pišem, a čitat ću samo Rabelaisa, Horacija,Boccaccia i naše narodne pjesme, da oporavim tom sočnom hranom oslabjelu fantazi-115