Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkePreko dvorišta protrča stara debela dekla, škripnu vratašca, i za tinji se časak zašareniširoko dvorište kao rebra krova Sv. Marka u Zagrebu. - Peradi kao naroda na proštenju:šarenilo, graja. Zakukurikali ponosni krefkeri, a među nogama im zaglavali mali bijeliturski pjetlići. Za pomoranskim i hrvatskim guskama valjaju se oko koke pilići ko žutižgančići, a vojska pataka reže već čistim, svilenim grudima zelenu žabokrečinu u velikojbari pored đubreta punog bundeva. Praščići izlete iz okola kao iz puške, pa kada jednogauhvati Šarl za rep, stane tako grozno jaukati da prhnuše iz golubinjaka usred dvorištagolubovi kao vjetar da ponese bijele snježne pahuljice, a roda, koja dosele stajaše kao stariinvalid na jednoj nozi, poleti i već lebdi nad crkvom kao široki križ s kojega vise dvijecrvene vrpce - dvije tanane noge. Golemi bijeli tukac se šepiri među tukama kao bijelimjesec među blijedim zvijezdama, a nad granje susjednih šljiva nadavije se ljetno toplosunce kao topla kresta ćuranova. Šarl uštinuo za rep onog strašnog rundova koji se stanevrtiti za vrhom repa kao zemlja što se vrti oko svoje osi. Na pojilo, kraj zdenca, doklapaoza marvom veseljak Šarl, i premda vidim da nije baš čist ko gumno, otrčim dolje. Pođosmona pašu kao stari prijatelji. Iza crkve izvadi iz platnene torbe tuzgavim rukama tuzgavuslaninu i ponudi mi.- Hvala; nisam gladan.- Ječ, ječ, em nî na tebi rasla!Zagrizo nesretnik bez kruha! Kada mu reknem da ima želudac kao patka, zamoli me zatri tvrde škude križevače, pa da su njegove ako ih proguta. Dadem mu »sekser« i »patagon«.Proguto ih, bekrija, ko čvarke! Rakijajući iz čuture, pita je l' istina da »gospon«pravi tuču, da ima jedno Crno, jedno Crljeno i jedno Mrtvo more i šta radi u Zagrebuonaj pijetao koji vuče klade kljunom. Gradeći mi frulicu od vrbine kore, pričaše mi kakoVaraždinci baciše, osudivši ga na smrt - raka u Dravu; kako Križevčani penjahu vola nacrkveni krov da ga očiste od trave; kako Stubičani tražahu po šumi svoju Bogorodicu kojaim pobježe sa procesije, i kako se neki zagrebački grešni parok spasio od žene svogzvonara, skočivši gol, namazan medom, u perje i poletjevši na crkveni toranj. Kada Šarlćutaše, bijahu mu usta otvorena ko somu. Pjegav je ko ćureće jaje, mirisom podsjeća nazvjerku koju zovemo »torec«. I on ima nos, oko nosa po jedno oko nadesno i nalijevo -pak ipak, đavo bi mu ga znao što je na toj tikvi tako čudnovato, bizarno. Ta glava imatendenciju kiselog krastavca koji bi htio biti »paradajzlom«. Upitavši ga što mu je kosatako bijela, reče da je neke zimske noći uhvatio u šumi kod Jamnice vuka za uši pa da setako do zore gledahu...- Šarl, vi niste rođeni u Francuskoj?- Nis. Ja se zovem Andraš. Samo gospa mi veliju Šarl. Ja sem rojen f cirkvi.Tu se moj Andras sagne, digne sa zemlje bubicu, metne je na crni vrh od svog palca, ipošto bubica odleti, stane Andrija skakati i gotovo jecajući urlati:- Jesi ga videl, lepega, malega božjeg voleka!Zazvonilo na misu, a ja se vratim preko groblja i pročitam ovo na jedinom kamenitomkrstu:Muzsek dole skerlyak kayti nasz gespenLUSTRISSIMUSZ SZTIEFF ZSUGECZ DE BATINABREG TUTU JEJE.Oko crkve »cintor« sa niskim zidom, kao da su ga ovčas ostavili Avari ili Obri, a na cintorumlade šljive i bijele guske. Crkva miri kao magazin starih kožuha - pusta sirotinjska45