Cvijet sa raskrÅ¡Äa - Antun Gustav MatoÅ¡

More documents

Recommendations

Info

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkemnom Helena naslonjena na visokog vremešnog elegantnog gospodina u monocleu. Nižilica joj ne zatrepti. Nije me jamačno poznavala.Ne gubeći je s oka, izgubim se u gomili. Bijaše i opet dekoltovana, s istim nizovima divnogbiserja oko vrata, u sivoj toaleti sa crnim čipkama i ukrasima, u rukavicama do lakata- u rukavicama do očiju! Igraše nemarno do ponoći pokazujući svakim pokretom osjećanjearistokratskog dosađivanja. Pratio sam ih izdaleka, izlazeći na ulicu kroz park, apošto uđu u privatnu kočiju, skočim u prvi fijaker i naredim kočijašu da tjera za njima.Zakrenuše u park sa lijepom vilom, između jezera i brežuljka sa ljetnikovcem engleskekraljice. Kočijaš mi reče da je Helena ovdje već dva tjedna, da je žena ...skog poslanikakoji će, kako javiše novine, za koji dan na svoje novo mjesto u L.Kao krilat odletim do moga hotela, uzmem revolver, vratim se do vile, pomoću bršljanauspentram se preko zida, skočim u park i oprezno se dovučem k jednokatnici u čistombaroku odakle strujaše svjetlo kroz zavjese i otvorene prozore u prvom katu. Tiha noćvedra i mjesečinasta, u vrtu ni pseta. Opazim na bijeloj stazici vrtlarske ljestve, svučemcipele, popnem se polako na balkon i uđem u salon sa poluotvorenim vratima iz drugesvijetle sobe. Čujem razgovijetno razgovor; čučim iza naslanjača u pomrčini i gledam njui njega. On je u spavaćoj haljini, u papučama sa cigarom u ustima, a ona u svilenom modrikastompenjoaru sa prekrasnim čipkama, u zračnoj, pahuljastoj boji oko golog grla,bosa i ružičasta u cipelicama od modre svile. Pregledavaše ilustrovane listove dok jojmuž pričaše o pecanju pastrva i dok je češljaše vješta mlada sobarica. On ustane, koračaduž sobe i nekoliko puta mi se učini da će spram mene. Kada sobarica skupi divnu dugačkukosu, škropeći je mirisom iz bočice, pričvrstivši je svilenom maramom kao kraljevskimobručem, poljubi ruku i ode, diplomat baci nemarno cigaru, obujmi ženu, prebaci jepreko svojih mršavih koljena, tepajući joj kroz smijeh u uho. Ona ga jednom rukomobujmi oko šije, a drugom mu mazi ćelavu lubanju. On sav užagrio, i oči mu sijevnuše.Njoj spade s noge cipelica, i budoarom zazvoni pomamni smijeh kao srebrno zvonce. Acvijeće iz parka disaše i mirisaše, mirisaše i disaše! Iz daljine zaječe frivolni šantanskiglasovi i orkestarski zvuci kao iz parodijskog fonografa.- Besramnice! - banem pred njih bez svijesti. Ona krikne suho i kratko. On skoči. Izvučemrevolver.- Heleno, što radiš, nesretnice! - viknem glasom samome meni sasvim nepoznatim.- Tko ste vi? Nemam vas čast poznavati - rekne Helena.- Što, zar tako! Gospodine, ova žena me za puki svoj ćef, za jednu svoju mušicu uništila,upropastila. Obožavao sam ju kao boginju, spreman sam i sada za nju poginuti, dok onamene smatraše muškom kurtizanom, žrtvujući za zabavu od dva-tri sata moje ideale,moju umjetnost, moj život.- Tko je taj čovjek? - pita je muž, blijedim, nemoćnim glasom.- Ne znam. Sasvim mi je nepoznat taj individuum - reče ona glasno i ponosito, omjeri meod poda do glave, okrene mi leđa i zabaci drsko divnu venersku glavu. - Taj čovjek jeluda ili zlikovac. Gospodine, dajte ga zatvoriti!- Heleno! - kriknem i padnem joj pred noge. - Zar me ne poznaš? Može li se zaboravitišto bijaše među nama?- Gospodine, spasite me već jedared od toga čovjeka! - rekne ona sasvim hladno, a ja umagli, u vrtoglavici, u vatri opalim dva-tri puta.Grozan udarac odostrag po glavi, žamor, lavež, mrak - ništa. Nađem se u zatvoru. Rekošemi da me sa leđa strašno udario lakej i da malo te me ne rastrgaše psi.72
Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeŠto da još pričam? Dobih tri godine teške robije. Mojoj priči o Heleni ne povjerovaše sudije.Najprije me dadoše liječnicima na posmatranje kao ludu, a kasnije, primivši iz Parizaizvještaj o mom poznavanju s anarhistima, zaključiše da bajku o onoj pariskoj noćiishitrih kao glup izgovor za moju oružanu, zlikovačku provalu u kuću stranog državnika.Danas sam skršen, umoran čovjek u tridesetoj, kada drugi počinju živjeti. Na robiji senaviknuh na teške mane i opačine, izgubih sve zube, pokvarih vid, pluća i zdravlje, izgubivšisasvim veliko oduševljenje za ženu bez kojega ne mogu biti umjetnik. Najbolji jedokaz za propadanje modernog čovjeka ovo moderno propadanje ljubavi. Sadašnji ljudisu najviše toga radi toliko slabi i nesrećni, jer je danas i ljubav privilegij, povlastica onihstališa koji ne ljube jer imaju odviše, kao sirotinja što ne ljubi jer ima premalo. Sit samEurope. Idem u Afriku. Prehranit ću se fotografijom.Hrvatsko pravo, 1906; Umorne priče, 1909.73
Page 1 and 2:
Antun Gustav MatošOdabrane pripovi
Page 3 and 4:
Antun Gustav Matoš: Odabrane pripo
Page 5 and 6:
Page 7:
Page 10 and 11:
Page 12 and 13:
Page 14 and 15:
Page 16 and 17:
Page 18 and 19:
Page 20 and 21:
Page 22 and 23: Antun Gustav Matoš: Odabrane pripo
Page 84: Antun Gustav Matoš: Odabrane pripo
Page 123 and 124:
show all

Cvijet sa raskrÅ¡Äa - Antun Gustav MatoÅ¡

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

Cvijet sa raskrÅ¡Äa - Antun Gustav MatoÅ¡