Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkese čistoći tetine sobe. Oko cvjetnih lonaca na otvorenom prozoru prhaju leptiri. Sve je tubijelo prebijelo: i zastori čisto samostanski i, pokrovac na prebijelom krevetu na kojemuse pored bijelog mačka Frica čisto topi poput grude alpinskog snijega - tetina prebijelanoćna kapica. Sve, sve je tu bijelo prebijelo: i načete čarape za mene, i molitvenik sa koricamaod slonovog zuba. Sve je tu svijetlo, okrom tete koja se u svojim opatičkim haljinamacrni kao »packa« od mastila na papiru, i osim onog na zidu mrkog viteza ispodkojega preko njemačkog napisa sigurna ruka puritanca mog ujaka udari ove riječi: Bogomirod Juhe, Starčević Svetog groba. Na polici ispod jadnog viteza Bouillona, ima »šnelsider«,dva-tri ogromna čisla, kapišon, sanovnik, zagrebački čuveni Šoštar i čuveni njemačkiroman Peter der Räuber, Lika's Geissel und Schande.Među nas bane čudan svetac. Visok, oklembesio brčine, na čizmama mu ispucao lak, uruci zelen šeširić sa gemzbartom, a kosu zaklisio, kao da ju namaza maslacem. Previje sekao kostura, drekne:- Baron fon Fistor.- Ere... Brrr...Baci se na stolicu, razvagani se, dune, stane maramom trti šiljati nos koji me sjeti na naherenitoranj u Pisi, naheri glavu kao modrooki gusak gledajući u oblak na krvnika jastreba,udari se pesnicom po »vatiranim« prsima i jekne:- Ferloren, ferloren!- Bos is, hajlige muter! - zapanji se teta.- To vam je naš slavni turopoljski puranbaron! - povede me na stranu kapelan, poštoTončika i Fistor stadoše uzdisati i lijevati uzajamce suze.- Kaki puranbaron, Bog budi s nama?- Rođen je u Pruskoj, odrastao u Beču, postao je tu poštar, a bavi se i kupovanjem hrvatskihpurana koje šalje s izvađenom utrobom na velika tržišta.Kad puranbaron izjede svoje plave suze u jednom konvulzivnom gulašu - a jede ko da jena komisiji! - stane nam nizati u bučnom bečkom dijalektu:- Uveče, prije nekih deset dana, dođe mi na poštu u Hudi Betek distingiran stranac i, poštoostadosmo sami, skine ogrtač, i šta mislite, koga upoznah?... nesrećnog... gospođe igospodo moja! Pošto mu pripadoh koljenima, ispriča mi tragičnu svoju povijest, priznada je zbog visoke politike prisiljen živjeti neko vrijeme u tajnosti, i zamoli me kao plemića,kao barona koji može danas-sutra postati i knezom, za gostoljublje i pomoć. Zakunemmu se na vječnu vjernost, ja sam oficir u rezervi, dam mu svoju časnu riječ da živa dušaneće ništa doznati, i zatvorim ga u salon u kojemu ću ga svojeručno hraniti i dvoriti, anoću ispuštati u vrt gdje se običavaše do zore po mjesečini šetati.- Pa to je lijepo, vrlo lijepo! - veli kapelan.- Ah, ja! - zacvili puranbaron. - Lako je vama! Prekjuče zorom odem da nađem ....... i daga dignem na prozor, kad al njega nema pa nema. Nema ga u vrtu, nema na livadi, nemau mlinu: kao da je zemlja velikaša progutala! Pošto mi oko kuće nema sela ni selišta, nikomi ne znade ništa reći. Da se nije mučenik utopio u Lomnici, da mu zli ljudi nažao neučiniše!... I kao lud odem baronici Fistor, rođenoj Klappermaul zu Habichtshausen i nađembračnu odaju pustu. Samo pod krevetom što jadikovaše moj »daksl«, da mi srce pucaše!Zavirim pod krevete, u ormare: sve, sve prazno!«- Varalica dakle zdipi osim vaše supruge i novac koji dobiste za prolivenu krv hrvatskijehtukaca? - pita kapelan.47