Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Drž' razbojnika! Drž' grešnika! - viče zvonaru koji srećom nosi neke boce i cvijeće, smješkajućise ispod brka...Tri me puta ujak Grga, kao Vukašin Marka Kraljevića provijao oko crkve. Ni danas neznam kako se odjedared nađoh na tetkinom mekom krilu, a ona zabravi svoju prebijelusobicu. Tu mi se baci nešto oko vrata, i zaboravim na bijesnog ujaka Grgu.- Ti nisi ban, ti nisi student, ti si moj dragi... ljubezni...- Poljubi ju, budalo jedna! - veli teta. - Ako Smiljčica bude dobra i poslušna, bit će ti žena.Duša mi se skupi u usnama, a kada ju poljubih u usne hladne i bljeđane, vidjeh kroz prozorkako se dolje u bašti još više zarumenješe rumene centifolije. Zarumenjela se i teta,zarumenjela se i njena snježna sobica.Iz vrta se oriti stala burna pjesma i zvuk tamburica: đaci! Pa ipak ostadoh sa Smiljkom.Vraćajući se uveče iz škole kamo je odvedoh, opazih na tornju svjetlo. Popnem se i nađemčudno društvo. Stislo se kao sardine.- Ha, evo nam nećaka velečasnog gospodina, poznatog zagrebačkog štrika! - rekne imjedan, u kojemu po mekom izgovoru odmah upoznah Dubrovčanina Alojzija Strižića. Naglavi mu bokeljska crvenkapica, oko krasnog momačkog struka trobojnica, na širokimleđima surka. I on propjeva proljetos sa žapcima i slavićima.Stanu me redom cjelivati vinskim cjelovima i kazivati mi svoja dična imena. Cvijet univerziteta!Tu je Rapalić, krivonosi Rapalić, koji ima među hrvatskim piscima najkraćukosu i najduži jezik. Najkraća mu kosa, jer je nema, jer je ćelav. Tu je junački KarlovčaninAufzac sa ranjenom i zavijenom desnicom. Aufzac »štenker« i trepet laćmanića sa »canštoher«-nogama.Svaka mu je druga:- Vidjet ćemo se kod Filipa... ne, kod Filipine... hoću reći kod Pe-pi-ce. - Tu je Pepe Kokotbreg,Ličanin, tu je ćutljivi Nikola Hegedušević, osječki patricije, zulumćar zagrebačkihmračnijeh »polipa« i pandura. Evo Zagorca Pepića Broza. Misli da je sličan Vrazu,pije »eks« samo iz dvolitre, a kada je popio treći eks, guta dugme na uzici, izvuče ga napoljei vraća se u društvo s podvostručenom žeđu. I on je pjesnik, ali za razliku od onijehpravi pjesme samo onda kada nema »nadahnuća«. Svi, svi su tu na okupu: Stisli me kaopeškir u bogatoj seljačkoj prćiji.Na prozor stane visok, vitak mladić, plavook, zlatne pahuljaste bradice. Srce mi zakuca: -nađoh se prvi puta sa slavnim pjesnikom! Bijaše to Hajdukić, Gusta Hajdukić, Slavonac,noćni uzdah hrvatskih djevojčica i miljenik Antuna, našeg hrvatskog ujaka, našeg pokojnogAntuna Starčevića.- Silentium!- Gospodo, braćo, drugovi! - zaori sa starog, sivog prozora krasan momački glas.- Čujmo! živio August, živio Gusta! Silentium!Slušam nedahimice, i gledam crni obris pjesnikove glave i ramenâ na svilenom nebu večernjemu.- Gledajte, braćo, sa tih uzanih prozora, gledajte, dragi drugovi, ovaj divni kraj koji se sijana posljednjem sunčanom traku kao krvavi kraljevski zobunac u Gori Petrovoj, koji blistakao kruna vedrog Tomislava, koji tone u mrak kao slava Krsta Frankopana, koji izgibau sumraku kao slava Otaca. Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjajipod zelenom gorom kao junačko oko pod mrkim kalpakom. Gledajte po brdima ruševine,kamenite kosture naše slave i našeg junaštva, gledajte kolibe brata nam seljaka, gledajtežupne i plemićke dvorove, gledajte te šume, polja, gore, sve... sve je to naša zipka,56