Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkevidi se da joj se kolator probećario. Na zelenoj, staroj propovjedaonici ima i bijelih jelovihdasaka, kao da su od vješte desnice našeg Šarla. Kako sv. Antuna Padovanskog obezglavljenabaciše pod pijevnicu, ostade na nekom oltaru samo njegov simbol: neka glavakoja bi htjela da bude svinjska. Crkva je napola okrečena, i mjesto nekog sveca vidi sesamo parče čudnog mesa na mučeniku ražnju na koji škilji ispod vapna rutava njuškanekakvog biblijskog Čivutina. Od one poznate scene ostade u hrastovačkoj crkvi samopar golih nogu u vrsti zdjele - šta li! Za jednu se nogu zakačila neka debela, predebelaženska ruka, a druga ruka pritisnula na drugo koljeno kao pramove Magdalenine koseili hrastovačke slame. Taj »srcedrapatelni« prizor gleda neka - bit će ženska - njuškica sasentimentalnim prstićem u djevičanskim sanjarskim usnama.Oko glavnog se žrtvenika strugahu na golim koljenima, po hladnom pješčanom kamenu,stare pobožne seljakinje; u klimavu klupu sa desne strane, u »kolatorsku« klupu, sa grbovimai nekom vrstom barjaka, zaronila teta Tončika i ne opazi me u molitvenom zanosu.Brzo se obučem u ministrantsko odijelo i zapalim sa zvonarom Šimunom oltarskesvijeće. Na misu dođe blijedi, bolni kapelan koji me se doimaše kao kako »palo veličanstvo«.Za njim dogega smiješna koka: tako je bezrepa da joj se vidi cio »biskup«, ćelav ižut kao tjeme starog tonzurisanog kaluđera. Tek što Šimun izjuri pobožnu kokicu, vidimpreko trobozana kako nas sa crkvenih vrata izvjedljivo promatra onaj sentimentalni volčić,onaj mladi bušak koji bijaše vazda na groblju. Kada viknuh, da pregrizem smijeh: Etcum spiritu tuo, junac riknu, udari u vrata i top-top-top odmagli na hrastovačko groblje.Iza službe božje kumovah zvonarevu djetetu, zajutarkovah u bašti i odoh s kapelanomčitati u »palaču«, u salon hrastovačke kurije.Po toj se ogromnoj sobi najbolje vidi gostoljublje te drevne »hiže«. U sredini je, sa krajana kraj, stol, oko kojega bi se moglo najesti i napiti pet puta po dvanaest gladnih apoštola.Na zidovima slike Marije Terezije, Tome Bakača, Napoleona III, biskupa Vrhovca, barunaTrenka i članova sadašnje vladarske kuće. Likovi Eugena Kvaternika i Antuna Starčevićaokićeni su svježim cvijećem. Kapelan mi reče da ujak i jučerašnjom prilikom poslau Zagreb Starome, svome prijatelju Anti, burence starog šilera.Pod likom ovih rodoljuba je album sa potpisom hrastovačkih gostiju. Nađoh tu i epigramMasnecov, Bog mu oprostio vinskoj duši! - pa djela Starčevićeva u zlatorezu, KvaternikoveAdrese i Programi, fotografije sela Rakovice, a pod staklom je rubac i rukavicakoje ondje ostavi neke vesele noći đak Bah. Tu je fotografija i nekog P-ra, koji se kasnijeodmetnu. Na čelu mu napisali: Hulja, i po surci jedno dvadesetak potpisa među kojimapolovica izdrljanih također zbog docnijeg izdajništva!... Uvrh je sofre pozlaćen ogromanrog, pladanj za gostoprimljivu sol, četa čizama i bilikuma. Zastori, stolnjak, ubrusi, grede- ama sve to je u toj bijeloj sobetini crveno - bijelo - modro. Trobojnim je slovima našaranonad vratima Bog i Hrvati, u jednom se kutu koči barjak Oca Zvonimira. I ovdje je kaou cijeloj kući tušta i tama šarenih lojanica, starih »pisanica«, suhih licitarskih umotvora,sagova iz trobojnlh vunenih ili platnenih krpica. I tu sve miriši po žutoj dunji i crvenoštajerskojjabuci. Najviše mi se sviđaše na ormaru dvoglavo tele, pa đavo koji drži svijećušapama i repom. Velik je, crven, dugo - i crnojez, i zbog njega ne bi uveče Šarl došao ugornje odaje za cijelu Banovinu. Tele nije živo nego mrtvo, »šopano« je i stoji među župskimlarima mjesto Janusa, dvoglavog boga.Tek što pročitam Hrvatsku, a dođe teta. - Spremila sam vam - veli - gablfrištik. Uf, što birekla Tereza, da joj pošaljemo dijete kući gladno i mršavo.Naslađujući se slatkim ovčijim skorupom i paprikašem koji bijaše tako izvrstan da seonog dana paprike u vrtu još jače zarumenješe od jeda te ne bijahu u njemu - čudio sam46