Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkečila za moj spasonosan savjet, to bolje za tebe, da ne spominjem sebe. Najbolje bi bilo dauzmeš nekoliko dana odsustvo od strica, tokorse da ćeš kući, pa da dođeš ovamo, gdjećemo sve svršiti pomoću mog znanca, dra. N-a, specijalista za te stvari.Svaka čast njegovim roditeljima, ali sumnjam se da će ljudski rod u našem ulješčiću izgubitikakog Aristotela ili Rafaela.Budi ustrpljiva, dragi moj Mišiću. Ta rekoh ti da ne mogu da te uzmem još za dvije godine.Za koji dan eto me u Araberg da se dogovorimo kao zreli ljudi, kad nas već na to odsudionemili događaj.TvojMihajlo.P. p.Molim te, ne nazivaj me nikako više Miškom ili Miškecom. Ti kajkavski slađani deminutivinijesu mi baš prirasli za srce.Uz pismo ti šaljem preko strica nešto knjiga.... Zapečati, zijevne i stane se pred elegantnijem ogledalom lickati.Zorli momče. Čistunac je i sitan kao djevojka. Nije teži od šezdeset kilograma. Prevaliodvadeset petu, a ćosav ko šiparac. Klasično je lice maslinaste boje, čisto i hipokratski blijedo.Izrazite, tamnozelene su oči bistre i mirne kao u sebičnjaka, a sjajne i upale kao usanjalice. Tek oko usana zapluži skrb života dvije tanane, ali duboke brazde. Gusta, surai kao svila sjajna i mekana kosa na tjemenu je dugačka i neuredna kao u virtuoza. Ne nosise kicoški, nego podsjeća na ponajelegantnijeg glumca ili slikara.Roditelji mu umriješe vrlo rano, te ih se ne sjeća. Otac trgovaše sa blagoslovenim slavonskimhrastom i namre mu debelijeh dvjesta tisuća, sa kojima upravlja stric Petar, umirovljenkrajiški kapetan. U ovoga ima lijepo dobarce blizu Beča i krasna kći Jelka. Majka Mihajlovabijaše siromašna plemenitašica iz gornjokarlovačke okoline. Udala se tek u tridesetojgodini za čovjeka stara i neljubljena, a za nekoliko mjeseci izdahne, rađajući jedinca.Mihajlo nosijaše vazda kao amajliju njenu zlatnu grivnu u obliku zmije sa smaragdnimočima i ogroman medaljon sa majčinom posivjelom slikom. Često posmatraše s ugodnomturobnošću nepoznatu gospođu u crnom, svilenom, nezgrapnom krinolinu, sa knjigomna krilu, pa bujne, smeđe uvojke, poluotvorena usta i sanjarske oči. Gotovo je naizustnaučio jedinu knjigu sa njenim potamnjelim potpisom: jedno od prvijeh kola DaniceIlirske. Od majke naslijedi snatrilačku ćud, aristokratsku spoljašnost i ponos, a od oca trgovačkusamoživost i razumijevanje proze. Bijaše u isto vrijeme i dijete i starkelja.Gimnaziju svrši odlično u zagrebačkom Plemićkom konviktu, gdje mu silno omrzne prijetvornost.Rano počinje čitati, što mu god dopadne šaka. Već u šesnaestoj godini imitiraHeinea: vrijeđa sudrugove i kradom posjećuje zabranjena mjesta.Evo ga u Beču, gdje kao medicinar lastvuje već šestu godinu. Po nekoliko mjeseci živipustinjački, posjećajući samo koncerte i muzeje, a kada banči, razigra se hiliogabalski,malo mu je nedjelja dana. Vrlo je koketan. Druži se samo s elegantnom ženskadijom, skojom je podosta iskusio. Tako je darovit da zavidi srećnijim glupacima. Nema prijatelja.- Čudim se - kaže u dnevniku - kako se vjeruje prorocima, koji još dan-danas obmanjujusvijet, buncajući o nekakom saučešću. Simpatija je varvarsko osjećanje, koje iščezava107