Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkenaš otac i majka, naša domovina. Ali malo je to što nam daje naše oko i ovo veče. Hrvatskanam se smješka i tamo iza tamnog večernjeg pojasa, ona je veća od svijeta jer jenesrećna kao naše srce, jer je velika kao naša duša. Evo, noć se vuče korakom tuđinca iizdajice, noć pada na Hrvatsku, noć crna kao grob nesrećnika i junaka, kao onaj nepoznatigrob pod mršavom brazdom graničarskom... Braćo! Drugovi! Zapalimo zublje u tojcrnoj noći, budimo svijeće i trube budnice ovom usnulom puku koji sniva možda posljednjisanak. Ljubimo taj grob i tu zipku, drugovi, braćo, budimo Hrvati!- Budimo! Budimo! - da se tresu debela Devica i tanki Cinkuš.- Zakunite se, djeco! - zagrmi odozdo i na merdevinama uskrsne ujakova glava. - Zakunitese na ovaj stari, srebrni križ, i pas bio ko se poturčio!Dođoše mi suze u oči, a krvlju šinuše slatki ledeni mlazovi. Zaplačem ko djetešce, metnemruku na krst i viknem sa njima:- Zaklinjem se, tako mi Boga i Hrvata!A kada se zakune i ono slijepo, blijedo đače, seljačko tvrdo čedo Bradić, uhvatim za užemog Cinkuša, a đaci zanjihaše debelu Devicu. Na bakarnim krilima seoskih zvona letenad tihim hrvatskim krajem ujakove molitve, đačke suze, đačke nade, đačka mlada i vilovitapjesma:Glasna jasna, od pameti,Preko dola, preko gora,Hrvatska nam pjesma leti...... Preksutra ću čitati u novinama da su ranjeni Aufzac i Hegedušević, a ostali uapšenipod razbijenim prozorima nekog hrvatskog zastupnika.V.Taman sjedoh sa tetom pod lipu i... - Servus, zlatni kanoniru! - zagrli me Varalić, slavniŽgaga, nesuđenik veleslavne frajle Cige i moj sapatnik iz Jarac-grada (tako nazvasmokleto mjesto onog mljekarovog mučilišta). Sa njim je i neka leventa, putujući glumac ideklamator Toša Ujnin. Našao se sa šepavim Žgagom u Novoj Gradiški, ostavio lovorikeProtićevog društva i pošao per pedes apostolorum od sela do sela, od popa do popa. Bijašeu lakovanim cipelama i šumadijskoj surini. Oko vrata mu byronska marama, na glavinekaki kišobran od šešira... Obojica su crni ko pustahije, osvojila ih kosa i dlaka, pušese znojni kao parno kupalište. Tošo se prikaže ujaku:- Ja sam Tošo Ujnin, Toša škvorac bez k-a, Toša crkveni miš.... Kod Gline ih napade neki kesaroš, a Toša mu podvikne:- Id otolen, jedna buzdovančino, dok te nisam pumpovo za posljednji groš ajdučki. Žgagi,»banovu šogoru«, prorekla neka baba kraj Bjelovara slavnu budućnost. - Bilo je i čudnijihstvari! - rekne Tošo Ujnin, prinoseći željnim ustima batak. - Kada je Valaamu moglaprorokovati jedna magarica, što da Žgagi ne pokaže budućnost jedna... da prostite babuškara.57