Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Misliš li stvar štampati?- Ne. Da i hoću, ne bih našao nakladnika. Za obradu ovakva djela, ovakva sistema, trebalobi do dvadeset godina mirnog, slobodnog, naučenjačkog, izoliranog života, dakle volje,zdravlja i kapitala. Svega toga... nemam. Ovakva kakva je, moja je knjiga torzo, nacrt,u humorističnom, zagonetnom obliku, i žalim što je u domovini ne mogu pečatati.Marjanović stade piti, piti, piti i odjednom trgne rukopis sa stola, baci ga širokim gestomu kaminsku vatru, i kada svežnjić izgori, ostavivši u sobi neugodan dim, pa Orlovićeverazjapljene oči i usta, sruši se Marjanović sa stolice zelen kao lešina, hripljući i stenjućikao u posljednjim mukama.Orlović zaogrne jarana svojim kaputom i odnese ga kao bolesno djevojče u kola, šapćućimu putem mazne riječi kao nekad lijepoj maloj Nineti. Dopremivši ga do zgodnijeg hotela,već se uvelike razdanilo. Orlović ga je svukao, položio nježno u krevet, preporučiogazdi, zatvorio prozore i ostavio na stolu novaca sa pismom i adresom svog family housea.Ne mogavši kod kuće zaspati, uzme gvozdenu ukoženu toljagu od kojih četrdesetkila i ode u pustu Bulonjsku šumu- Krajnje je vrijeme da za spas duše svoje spasem to bradato dijete! - misli, gazeći žutilistopad, ostavljajući svakim korakom suh, šuškav zimski uzdisaj.II.Otvorivši Marjanović oči iza burnog sna, osjeti na grudima teret olovne more. Ništa, ništase ne sjećaše. Vidje tek crnu, grobnu, mrtvu tišinu. Da, da, ja sam umro ili sam oslijepiou kojoj bolnici! Srce mi se ukosilo, zadrhtalo. Zadrži dah. Čuje tek disanje, teško, napornodisanje poizdalje, iza hladnih duvarova. Sklopi oči, i najednoć sve zaigra, zatitrakao iza najmučnije zubobolje. Trepavice se pretvorile u dva usijana gvožđa, u dvije vatre,u dva tropska sunca. Zabolila ga ljuto glava, te mišljaše da će mu život prsnuti, mjehurićna vatri. U ušima pišti, pišti, kao da to tišina jauče. Marjanović zviždi i zviždi kao vazdau mukama i ne čuje svog zviždanja. Nerješiva, očajna misao ga baca po nepoznatom ležajukao elektrika žablja stegna. Grebe noktima zid, zubima trga ponjavu i guber. Najzadse malko sjeti jučerašnjice, bol se iz usijanog mozga povuče na zidove sljepoočica, oluja uušima zatomi, i on klone, mičući jedva jedvice suhim, vrelim, žučljivim jezikom, šapućućisa vremena na vrijeme kao da govori drugome, ne sebi.- Evo me i opet k tebi, mene, tvog demona. Umiri se, dronjče izmučenog mesa. Još jedanovaki plamen, i nećeš biti više neizgorivi salamandar.- Što bijaše juče? Ponedjeljak... utorak... srijeda, četvrtak? Danas je jamačno petak. Danmuke. Svaki dan ima svoju boju, svoje lice, svoju dušu. Sedmica ima sedam dana, sedamduša. Aj, dušo petka, krvnička dušo!- Hladi, cjeluj mi mirnim cjelovom kožu, nepoznata noći. Zamahni krilima crnim i krvavim,crna, plamenita ptico mojih ponoći. Sada mi sjedni ovamo, na prsi, ta-a-ako. Pandžeti oštre i vlažne i tople, tople kao vrela lešina. Trgni, mahni, udari krilom mutnim i krvavim,crvena i crna noćna moja ptico, ponesi me na pučinu najdeblje pomrčine da napasemna sinjoj, mrtvoj stepi oči moje, bolesne i slijepe od svjetla tvrdog i nesmiljenog jerprobija srce, lubanju i tvrde dijamante.91