Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeCVIJET SA RASKRŠĆAGđici O. H.Umoran stignem u južni francuski gradić N. Kupim hrane i izađem u okolinu na koljenimabolnim, klecavim, tvrdim od umora. Jedva nađem zgodno odmorište u aleji poredljetnikovca tako novog i tako bijelog da me od gledanja zabolješe oči. Ispriječim se poredzapuštenog izvora na putu punom trave, mahovine i tolike samoće da osjetih e ovdje nebijaše već odavna ljudske stope, prem ne bijaše daleko od dvorca. Put se penje uz brdokroz ptičije pjevanje i kroz šaptanje lišća na vjekovskom, sapletenom kao prsti granju,isčezavajući u zelenim sjenama planinske šume. Bijaše očevidno da je moje odmorišteostatak lovačkog puta i da se mjesto ljetnikovca i modernog vrta ovdje još nedavno gizdaolovački zamak. Napivši se iza ručka svježe vode sa polurazrušenog istočnika, utaživšisuhu žeđ mlazom iz mramornog ždrijela zmijokose, mramorne Gorgone među visokompapradi, zapalim duhan, pružim se preko zelenog mekanog puta, naslađujući sepoljima, zaseocima i salašima, gradićem N-om sa sivom bazilikom i jezerom koje snivazelenim, sjajnim, podnevnim snom. Tišina mi u uhu. Suvarak je bez šuškavog sljepića,zrak bez ose i bumbara. Prhnu vrapčić, moj stari pratilac i lakomi poznanik, otrvši namahovini proždrljivi kljun. Iz gradića se zatalasa bakarno podne i prosu sunčanom okolinomjoš veću tišinu, svečani mir blagdana. Možda bijaše nedjelja, praznik. Ne znam, jerveć davno izgubih kalendar. U dimu cigarete rastresam se u mirnu modrinu zraka, iščezavammeđu granje, među cvijeće, a žubor vrutka me ljulja i uspavljuje. Sunce grije, goritako zlatno i sjajno da kamenje i krute hridi dođoše od tog sjaja mekani i puni života kaobilje. Zemlja, šuma, modre planine dršću, trepere kao da će se probuditi, uskrsnuti. Sveje tako prožeto sjajem da bi svijet, čini mi se, sijao kao dragulj u pomrčini, da sunce iznenadaugasne. Cvijeće pjeva mirisom tratinčica i ivanjskog cvijeća šaren pastorale. Jezerošumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modresvile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom,bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnugoru i kotlinu, a u njoj graja, bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko,vinsko jecanje od požude, kroz Jareće drhtavo, požudno blejanje.Probudim se. Nema sumnje, neko mi nad glavom. Po čelu, po kosi, po nosu, po ustimapipaju me prsti mirišljavi i mekani, pipaju oprezno kao da modeluju. Pritvorim oči. Nemasumnje, ja više ne spavam, jer eno sunce tek za koplje nad goricom, vrelo žubori, papradšušti, a vjetar mi briše znoj sa čela. Prsti, mekani i mirišljavi, digoše se sa mojih usta.Sklopim oči. Uzaman! To nije, nije san! Za glavom mi neko diše tako voljko i spokojnokao da spava, i sav strepim da bi me pogled mogao lišiti nježne tlapnje. Na lice mi padnemarama bijela i providna, tako čista i tako namirisana da se sasvim probudih. Bilo mi jekao božjaku koji se probudio u čistom, bijelom krevetu. Da: neko mi nad glavom, i tajneko mora da je žena, jer samo žene umiju ovako buditi. Srce zakucalo, grlo se osušilo,usne se trzaju. Da promucam, da prozborim - ali šta? Bojao sam se da nju da moju Samaritankune zaplašim, ne otjeram. I tako ležah, ležah i ležah presenećen, u neizvjesnostisrećnoj i mučnoj. Muha mi padala na vlažan vrat, kinjila me i mučila da me probijaše nesnosanznoj, ali ne imadoh srca mahnuti na nju rukom, da sa njom ne odleti ova iza me-94