Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeUto se iza njenih leđa pojavi zaduhano dizdarsko lice. Učinilo mi se vidjeti Mefistofela.Jedna žuta, ljuta, koštunjava šaka brutalno gurne u kuću zapanjenu ženu. Iz kuće žamor.Jedno pseto lane tanko kao dijete, čangrizavo kao starkelja, drugo zalaje u pudljivu tenoru,treće u džandrljivu, opasnu basu. Leden me oblije znoj, kao da se trgnuh iz užasnasna, i dadem pleća preko trnja i živica, čkalja i taraba, preko sijena, djeteline i čemerike,preko cesta i rovova. U onoj mi se pomrčini pretvoriše ruke u oči. Zorom banuh u kolibicunekog bostana i tu usnuh kao zaklan, snivajući o balkonu, o sjajnom i sunčanom mombalkonu.Prebijajući se od nemila do nedraga pune dvije godine, snivah o njemu, o balkonu, gotovosvake druge noći. Gonio, mučio me, drobio me sinjim teretom gvozdenih svojih rebarai kamenitog podnožja. Uzalud sam tražio drugi, slični, da mi ga zamijeni, kao udovacšto zamjenjuje živom mrtvu ljubav. Uzalud se šunjah oko starih, plemenitih parkova,oko zabitnih zamaka. Uzaman prođoh krajeve bogate lijepim, starim balkonima i čilim,lijepim djevojkama. Moj me balkon jurio, progonio, trapio neodoljivom žudnjom, te seokretah za njim kao za žutim suncem žuta sunčanica. I jedne se zime i opet nađem u poturenugradiću sa tvornicama stakla. Hitajući pred veče spram dragog vrta, okrene zlehudamoja slutnja noćno nebo u olovnu lubanju, a vjetar me lupa i lupa od jedne metalnesljepočice u drugu. Put dug, beskonačan. Nekada dospjeh iz varošice do mog balkona zaneko pola sata, dok je danas moje hodočašće beskrajno. Na goru se povilo oblačno sunce,i ja, vajmeh, opazih da stigoh u drugu palanku, sa tvornicama šećera. Pitajući pučane zaonaj stari zamak, niko me nije znao uputiti. Od očajnosti bio bih smalaksao da me polumrtvanije vukao balkon, dragi, stari moj balkon. Vratim se iz nedođina u gradić sa tvornicamastakla i pođem bez odmora, krvavih tabana i krvavog srca, prema parku i opetga ne nađoh! Mišljah da siđoh s uma. Otišavši do mjesta starog zamka po treći put, zapitahseljaka za drevnu gradinu, a gedža mahne prezirno budakom niz obronak i rekne,pljucnuvši preko svog polja sa redovima punim krtole:- Ovdje, ovdje je bio taj vaš stari park, tu gdje su prvi moji krumpiri. Dvorac, nepotrebni,pusti onaj dvorac - ne bijaše ni osiguran! - postade žrtvom plamena, a na njegovom mjestu- evo mojih novih suša i hljevova. Drva, stara drva zapuštenog parka bijahu većinomtrula i jedva za gorivo.- A domaćin, gospodar?- Gazda je neka lola, razvratnik!- A gazdarica? - šanem i uhvatim se za ekonoma da ne posrnem od slabosti.- Domaćica? Gospodin nikada ne bijaše oženjen iako se često ženio, štono kažu, pod vrbom...Hoćete kruha i mlijeka? Ne činite mi se, zlopatniče, odviše sit.I čiča me povede na svoj salaš. Na dvorištu punom perja, lokvica i dječurlije vuče mi pogledkao da me neko postojano fiksira. Okrenem se i panem. Umorna me koljena izdašejer na đubretu ležaše - balkon, moj stari, moj dragi, moj nesrećni balkon. Rebra, slomljenamu rebra puna gnusna rublja, a mramorno se podnožje raspucalo kao od muke, te ponjem juri živad i drekavi krmci.- Prestanite, prestanite! - rekne blijeda Cvijeta. - Ah, ja se plašim!Gledajući joj neporočne oči povećane u prvom sumraku i u djetinjasta usta što me gledahusjajnim zubima, nemah riječi, nemah glasa.- Što ćutite?82