Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeperad kao pred jastrebom. Psi zalajaše i uvukoše repove. Ženskadiji ispred kuća poispadašeiz ruku igle i preslice, a čičama iz usta kratke lulice.- Lipa li momka!- Bisna li ždribeta!Pekmezlić, brica, taman je brijao svog prijaška Cicvarića, seoskog fiškala i ćatipa, kad alopazi kroz prah žute prašine taj kijamet, malo te mu ne odsiječe rumeni ukras lišca njegova.A da berberin nije bio oboružan, zacijelo bi se pajtaši počupali.Frntić, debeli paroh, baš se gegao svome prijatelju doktoru koji imađaše nos »kao kulalivanska što gleda prema Damasku« * i sićanu ženicu; - i u času kada je čuo kroz viku topot,opazi bijesno ždrijebe i onoga đidu koji mu je jamačno decimirao ruže. I reverendissimuspotrči, no se zaplete u dugačku reverendu, posrnu in ipsissima persona, a glavamu se nađe u onome prahu kojim je pokojnik Job posuo glavu svoju. Ležeći, čuje krajsebe tutanj kopita i smijeh bezbožnikov - Latro infernalis! (Pustahijo paklena!) - huknuza njim i ne ode doktoru nego kući, u svoju hladovitu sobu koja mirisaše ružmarinom ibuđavom kožom. Zovnuvši redušu koja slučajno imađaše troje mališana vrlo sličnih velečasnome,zamoli je da mu doda trebnik i hladne obloge, pa leže na široki bijeli odar.- Kaplja, kaplja me mogla trefiti, draga Betika, kaplja! - tugovaše reverendissimus paćeničkimglasom.A Betika, dobra Betika, položi svoju tustu ručicu na tusto mjesto gdje bijaše tusto srcetustoga pastira tuste lipovačke pastve...I sav se taj džumbus stvorio što bi okom trenuo.A Unukić već doduvao do pošte. Nikoga! Cvijeće pred kućom od zapare objesilo glave,zeleni kapci po prozorima pritvoreni. Ivo sada prvi put priteže uzde, ali se paripče jošjače pružilo. Od bijesa ga udari šakom među uši: uzalud! No u taj mah čuje iz kuće prigušenuzvik - poznavaše on i kroz šum i topot taj slatki glas! Od iznenadne bi radosti biosada jamačno skočio sa konja, da ga već nije odnio poprilično iza sela. On se okrenu, maslomio vrat, i opazi na prozoru jednu glavu - poznavaše on tu slatku glavicu!- Tjeraj!Zamahnuo je kapom i dreknuo na konja kojega je u taj čas silno zavolio. Stao ga gladitipo znojnome i vrelome vratu.- Galop!A vatreni trkač zarza i, jureći prema gradiću P-i, dodirivaše gotovo trbuhom zemlju.Sunce sjeda kupajući u zlatan plamen vrhove brežuljaka, a nada nj se nadvio oblak kaonad oko krvava obrva. Prama selu se kreće stoka sa paše, a čobani se deru: - Ponesi mi,katano, ovo pismo u P-u!... Nad grmljem i rovom trepte zuzukavi rojevi komaraca... Žabese čuju sve više i više - kao da se okreće milijun čegrtaljki - kao da se duva u milijunpraznih bočica - kao da se udara u milijun doboščića...Unukić se sav zanio u ovo pomamno jahanje. Sjetio se svog pretka koji je sa grofom Patačićemprije bitaka izazivao Turke na mejdane... Sve mu to godijaše, pa i vjetar što mu gurasvoju vazdušnu šaku u grlo i duva u vrelo čelo... - Haj, sada bih mogao... samo da mije volja! - No u taj par ga nešto dirnu kao perom u srce. Dragica mu iskrse pred očima, aon ih pritvori... Modra bluza... vrat... kosa... Ali, do đavola, lice nikako da iskrsne! - Ali,* Salomon: Pjesma nad pjesmama.13