Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Svaka riječ bila bi sada bačena, bila bi uludo bačeno parče moje duše. Ja vas ljubim, Cvijeto,prem je to glupo i prem je glupo da vam to kažem... Zašto vas ljubim? Ne znam. Jerste nesrećni, jer niste čavrljavi, jer vam riječ stiže riječ, kao suza što stiže suzu, jer ste ponositii plemeniti, jer ste nedohvatni i lijepi kao ona gospođa na balkonu mojih snova.- I ja vas ljubim. Bez svake šale. Ne gledajte me tako razbojnički, tako porugljivo.Primaknula mi djetinje i napaćeno lice, zborita usta, izvjedljive oči. Nikada mi ne bijašebliže - nikada dalje.- Ne, ne! To nije, to nije ono za čim je čeznula mladost i duša tvoja! - šaptaše odjednoć umeni. - Ti ne voliš nju, Cvijetu, ti voliš drugu... onu na starom balkonu...- Nosite li vi još, kao ono u Zagrebu, na lijevoj nozi crnu, na desnoj crvenu čarapu? - upitame i pođe zapaliti svjetlo.Ne odgovorih jer opazih u zao čas da su joj pete od cipela krive, strašno krive, obadvijekrive nalijevo. Život se na me nacerio ciničkim, đavoljim smiješkom. Kao da me, vrelog ipijanog, baciše u ledenu vodu. S ulice stanu dopirati, dosadni, glupi, prosjački zvuci»vergla«, a one smiješne, bolne, naherene pete vidim Cvijeti u oku, u smiješku, u otmjenom- sada smiješnom i neumjesnom ponašanju. Moja se ljubav odjedared razderala, nakrivila,naherila nalijevo, ja se stisnuh u svom kutiću da me ne takne ta i smiješna nemanu krivim - u krivim - u krivim petama...- Što? Zar već odlazite? - zapita me Cvijeta pošto se digoh na polazak, skršen i razočaran.- Kamo ste pošli?- Daleko. U Njemačku jamačno. Večeras moram otputovati.Ona me gledaše kao da ne vjeruje svojim očima, klone na stolicu, i opet - cipele, njenekrive, nalijevo naherene, izlizane, požutjele cipele!- Ne šalite se. To nije šala. Što vam je, zaboga, iznenada? Čekajte barem tatu i mamu. Kadaćemo se vidjeti, prijatelju? - rekne blijedim glasom, krhkim kao paučina.- Ne znam. Ne znam i ništa neću da znam otkako znam da... da...- Govorite, govorite, šta vam je, Eugene?- Otkako znam da je dovoljno par krivih peta pa da nam otruju sve snove, sve iluzije, ljubav,život, sve... sve...Savladao me smijeh, i ujedoh se do krvi za usnice, opazivši kako je ona porumenjela,problijedjela i uvrijeđeno trgla pruženu mi ruku.Verglaš turio na ulici ono hladno gvožđe usred mojih pluća, pa okreće - okreće, vrti - vrti.Krv, moja crvena krv se cijedi i škropi moje cipele, cipele. Stadoh bježati od Cvijete, odvergla, od cipela. Zavučem, sakrijem se u prvu gostionicu, u pobočnu sobu, i obuze metako kajanje kao da uništih, ubih... I gledam, ovdje pred sobom, najmlađega i najmilijegabrata svoga kojega jedared nehotimice ranih iz puške. Dragi dječak na zemlji, blijed, samrežicom znoja na čelu, suznih očiju, krvave košuljice. Ja trgam ljevicom kosu iz glave,desnicom prijetim - prijetim udesu, a moj mali Ivica mi govori: - Ne plači, ne plači, dragiEugene. Ništa, ništa me ne boli. Ako umrem, kazat ću dragom Bogu da nisi kriv, da samja kriv, da smo se šalili i sigrali.- Što zapovijedate? - dolazi konobar i smije se jer ga zamolih za... cipele.- Što?83