Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Brat, moj najdraži, najmlađi je brat ozdravio, hvala bogu. Čašu, čujete li, donesite mi»krigl« benediktinca. Dvije čaše, ako hoćete sa mnom piti... Lijepo. Hvala... Prosit! A znateli, zašto pijem? Da se kaštigujem. Imate li vi oca?- Imam.- I ja ga imam.- To nije nevjerovatno. - Pomislite, Žan, što mi se dogodilo.- Ja sam već pomislio.- Moj otac vrlo zamuckuje, pelteči, i zbog toga mu prišivak Mucalo. Elem, jedared predvršnjacima mucah kao otac kada me grdi i kada pjeva peltečeći i kroz nos:- Vrr-rb-ni-ččč-če-nnn-aad-m-ooo-rem - -Okrenem se vratima i opazim, pomislite samo, Žan, opazim... mog oca, blijedog, zastiđenog!Otišao je bez jedne jedine riječi. Teško, preteško me pedepsao, smrtno me ranioonim nijemim, zastiđenim pogledom. To bijaše prije mnogo godina, i ja se evo kajem i ispaštam.Imate li vi, Žan, slučajno jedne postole, onake kao na slikama apostola ili knajpovaca?...Šteta, jer evo iz mojih curi krv.- To nije moguće.- Da, tako je. A što je najčudnovatije, ta krv nije moja. Iz mojih cipela... Zatvorite, molimvas, vrata. Hvala. Iz mojih cipela brizga krv jedne čestite, plemenite, ubijene djevojke.Konobar se digne, posmatrajući me kao Huga Schenka. Platim i dam mu dukat bakšiša.- Molim vas, to neka ostane među nama. Kunem vam se da nisam prost ubica. Ne, gospođicaFlora N. je ubijena, živi i prezire me.Oko ponoći dođem pred Cvijetin stan, pozvonim, a vratar me pusti. Na petom spratunaslonim čelo na ledenu kvaku, skanjivam se i ležim do zore poput pseta na kamenu.Jutrom se pokunjen išuljam za mljekaricom i kunjam pred kućom do podne. I evo je, evoCvijete! Blijeda, u ljetnom šeširu, sa mrežastom korpom ispod staromodne pelerine. Činikao da me ne vidi.- Stanite, oprostite, Cvijeto... milost!Zapristah za njom sa gladnim, nečistim psetom koje nas gledaše kao čovjek, jer što jepasja fiziognomija bolnija, to je ljudskija. Cvijetina se haljina vuče po blatu jer ju je pustilaiz ruke, jamačno zbog - cipela. Na pločniku ostadoše za njima, za cipelama, rane mjestotragova. Krv vidjeh kapati i kapati iz onih krivih, naherenih peta.- Razumijte me, Cvijeto, molim vas! Ja sam nesrećan, jer ne činim koncesije ničemu, pa nisreći.- Rugajte se samo i nabacujte se frazama. Vi dođoste jamačno zbog osvete, prem vamnisam ništa skrivila. - Iako se ozlila na me, ne obrnu lijepe glave preko visokih, ponosnihramena. - Prem nemam onake obuće kao ona vaša boginja, dajem riječ da neću pasti ublato... kao sentimentlani, hladni, idealni vaši balkoni...- Smilujte, smilujte se, Cvijeto. Ja nisam ništa drugo htio nego mojim dolaskom osvježitiuspomene, ojačati moju ljubav. Pišite mi barem.- Nikada!Nada, 1902; Umorne priče, 1909.84