Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkene što tako slatko diše i miriše, što miriše i diše kao večernja ruža, što ima prste dobre imilosrdne ko što su samo na ruci majčinoj.Dune vjetar, ponese sa lica maramu, ali ju zadržim u letu. Ona iza mene ni riječi. Svratimna nju krišom pogled i ne mogah vjerovati sam sebi! Za glavom mi sjelo na mahovinudjevojče tako bijelo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu, kao da disaše večernjecvijeće, kao da se sigraše samo sa noćnim, tamnim, baršunastim lepirima. Kosa se raskošljalau rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim,teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima. Pored nje širok,bijel slaman šešir sa dugačkom modrom vrpcom. Na nogama joj bijele cipelice koje nikadblata ne vidješe. Na kaišu drži hrta koji leži pruživši tanku glavu među ispružene noge.Preko krila joj dugačak, visok štap s omašnim, starinskim zlatnim dugmetom i lijeposvezanom svilenom bijelom vrpcom. Jedan sunčan zrak joj kroz granje pao na desnicu,bijelu i elegantnu sa rubinom na kažiprstu. Sklopila sjenaste vjeđe kao da spava. U mirnomtempu joj podrhtavahu tek nježne nosnice i prsa pod bijelim čipkama i medaillonomna zlatnom lancu. Da bijaše noć, scijenio bih gledati mjesečarku, somnambulu. Ovakone razbirah ništa i pitah se koje čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavumoju fantaziju iz starog gospodskog okvira. Je l' to koji slijepi prerušeni mramor iz talijanskihtrijemova? Dođe li duša kakog sjetnog noturna da me očara na sramotu ironijskogdana? Sa kojeg gotskog prozora, sa koje duge siđe ta djevičanska bajka sklopljenihočiju? Koje vilinsko vreteno mi prede po bijelom danu ovu opojnu sliku tkanjem od snovai od sjetne čežnje? Je li to oživio akord Beethovenovog uzdaha nad arpeggiom Mondschein-Sonate?Je li to opaki, pakleni Zavodnik pored skeptičkog modernog raspuća? Sakoje sise nebeske kanu na moj put ova kaplja sreće? I skrušen, ponižen, raskajan od nenadaniceležah ničice pred nijemim djetetom sa licem duguljastim, bolnim od nježnosti, sustima poširokim, rumenim i mokrim kao u nevinašca, sa čelom tako čistim, mirnim ipunim modrih žilica kao mramor. Takvog čeda ne vidjeh ni onda kada su mi u očimaplovili ostaci prvog momačkog sna. Ostavila me svaka briga i nemir. Uto digne hrt glavu,zareži i zalaje.- Pst-pst-pst - reknemo oboje.- Jeste li se probudili? - veli ona naprečac glasom u kojem bijaše sjena tuge koja ne boli.- Pst, Fido! Čut će nas u kući i zatvoriti u dosadnu sobu. Ko ste vi, tuđinče? U vas je licekao u mog pokojnog, dragog brata. Vi ste mladi?- Ja sam... Ja sam...- Vaš glas mi prija - rekne ona i diže se pošavši za hrtom i tapkajući, pipkajući pred sobomkrajem od štapa. - Zaklonimo se da nas ne vide iz dvorca, jer me jamačno već traže.Vašu ruku, ako vas ne mrzi.Bila je visoka kao ja. Skočim i povedem je za vrh od prstiju. Zarumenjela se, i grlo, pamćenjeme iznevjerilo! Sjedosmo na moj stari ogrtač iza žuborne Gorgone i šuškave papradi.Smješkala se i besjedila drukčije nego sve djevojke koje dosele čuh i vidjeh. Sve ih začinilalicem i uzrastom. Govoraše kao djeca kada se bude, bez ikakvog ženskog prenemaganja.Ruke joj u govoru nepomične, a miče tek usnama odviše rumenim i vlažnim:kao morski koralj. Bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina. Crno mi ogranulo sunce!- Danas je prvi put u mom životu te se odšuljah iz dvora. Miss Maud, moja čitateljica ipaziteljica, zadrijemala, otac nekamo otišao, a ja izađoh prvi put u svijet sa vjernim mojimFidom. Bože, alaj se uplaših, jer malo te ne padoh preko vas! Fido lajaše, a vi se neprobudiste. Mišljah da ste naš sluga ili naš kočijaš. Ko ste, kako vam ime?95