Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Jeste vi Vlah? - razvali ujak oči i načini kamišem polukrug.- Ne. Ja sam pravoslavan Hrvat iz Beograda - rekne brat Teodor i dohvati zubima batakkao pravednik. Uhvatio me ludi smijeh kada opazih da je navlas sličan dobričini Lojzeku,pokojnomu zvonaru crkve sv. Marka, koji je naslikan nalijevo od kora.Žgaga dalje priča kako ih pored Vinkovaca zatekla bura koja trajaše tri dana. Bez marijašase krenuše u prvi bircuz. »Da steknu kredita«, Toša, ulazeći u dvorište, ubije štapomdva, tri orozlića za paprikaš i rekne da je engleski doktor, podražavajući Fileas-Foku.Uzajmi pare od birtaša za - bajagi - telegram kući. Šokice, Cigani, gajdaš! Bura minu, dugaod pedeset »rutavaca«, a ona dva popa - »vlaški« i »šokački« - ne dadu se ni osoliti.Srećom oboli birtaš i zovne mladog engleskog doktora Tošu, koji ga »fizitira« i konstatujetešku želučanu bolest. Kako u P-i nema ljekarne, odu braća na hitnim slavonskim kolimau Vinkovce. Žgaga iskemikuje medom, šećerom, mašću, kajmakom i paprikom nekudronguliju, a gordi Britanac Toša Ujnin ne htjede primiti ni novčića honorara. Birtašica,zadivljena, poljubi ga u dobrotvornu desnicu i zamoli ga još za tu miloštu da joj pošljesvoju sliku iz »lipe Ingleske«...... Juče stigoše blizu Jastrebarskog. - Vužgi, Jajnko! Pazi, Jurek, kakovu kobilu taj Krajnectirja! Vužgi, Štijef! - Toša, Žgaga i bilježnik, njihov »benefaktor«, izlete iz mehane i spasuživot zagrebačkom biciklisti, prvome kojega vidje ono selo. Teta im nije baš sve vjerovala.Bijaše nepovjerljiva kao svi bogomoljci. - Je l' istina da u Srbiji jadne žene mora da perunoge gostima? - upita Tošu.- Jes'. Kod nas peru žene ljudima noge, al u vašem Beču, Pešti i Zagrebu... i druge stvari.- Kake?! - planu ujak i napravi sa kamišem kut od 35°.- Ta košulje, preosvešteni, košulje i ini pribor! - rekne mirno Toša »škvorac bez k-a« ispremi u usta »kramlpogačl«. Teta iziđe, crvena kao rak, a ujak se ujede za donju usnu.Uveče se odveze kapelan u Gleichenberg. Sve ukućane obuzela tuga. Ujak plakaše.Ne mogah usnuti. Uhvatio me neki čudan mladenački strah, na grudi mi legla mora, ikada se buđah, nemah petlje viknuti u pomoć. Jedva u zoru usnuh. Probudi me odozdogrozovita vika, i zatim stalo udarati po mojim vratima. Srećom eto ujaka, otvori i u sobububne, urlajući kao hijena na turskom groblju, debela kuharica u tako nepristojnom negližeju,da joj ujak stidljivo okrene svoja široka leđa.- Šta je?- Ah, gospud, dole, na fenšterju...Ujak za pušku, ja dolje za njim.Na tavnom kuhinjskom prozoru mrtvačka glava! Cvijeli kao dva djeteta, a plamen sukljaiz razvaljenih usta i iz očiju.- Govori! - grmne blijedi ujak.- Nevidinčić! - zaojka odostrag tetka, da mi se za leđa i tjeme led uhvatio. Dum! grmnediljka, lubanja prsne i - Jao! - zavikne dvostruki glas spolja pod prozorom.Istrčimo i koga nađosmo u đubretu pod drvenim vilama Andraša plemića Čučnika? TošuUjninog u - ujakovim cipelama ko dječji grobovi i »banova šogora«, gospodina Žgaguu ujakovim crnim vrećama - pantalonima. Očapriše to parohijalno dobro za uspomenu iprije nego što će se dati na mučne putove, napraviše iz bundeve ono strašilo, zapališe izarupa crkvenu svijeću i htjedoše da se prije dalekog putovanja malo provedu i razonodena trošak jednog pobožnog i bogobojažljivog kršćanskog sluščeta.58