Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeIzgubim šešir. Dohvativši je jedva, stane me vući za kosu, a meni to čisto milo i pjevamjoj:Crna grlica beli kos,Bela grlica crni kos,Crna grlica...Ona mi odjedared otpjeva:Digu digu dajcaMama peče zajca...U glasu joj bijaše suzâ, pa mi dođe da zaplačem kada ih stala truniti u moje srce. Nasmijese blijedim, mekim usnama i bijelim ciganskim zubima, a ja je cjelunem - ni danas neznam kako! - u široko oko koje me gledaše kao majčina dušica, nježni cvijetak.- Što si ti, dečko, ban ili biskup? - zapita Smiljka i upre mi u grudi svoje oštre, drhtavelaktove. - Ako si ban, drž' me, ako si biskup, pusti me.- Ja sam ban, moja banice!I dok se smijaše da mi srce skakaše od radosti kao mlado ždrijebe, trčasmo kroz kukuruze,grmlje i drač, a kada joj se zapraštiše krvlju blijedi obraščići, klonuše nam i ruke i noge.- Da, ti si pravi ban! - veli Smiljka i sjedi mirno kraj mene. Pjevucka, vuče me za kosu,griska travu, a ja joj krišom ljubim znojnu kosu. Andraš naiđe sa kravama, i kada zasvirana frulici, zaspi mi djevojče na krilu. Položih joj kradom ruku na srdašce. Osjećam kakoiz njenog ludog srca prelaze burni kucaji u moje mlade, vrele žile. U daljini Okić, Susjed,domovina Tahija i Petrice Kerempuha, medvedgradski zidovi kao žena koja vodi predsobom okamenjeno dijete... Budne mi kao da će me ova luda vilinska sestrica, probudivšise, ponijeti preko Vukomeričkih niskih gorica i preko Kupe na Klek, na grob KraljevićaMarka gdje se roče bijele vile sa plahovitim Grabancijašem, crnim đakom. A Šarl zadiofrulu za pojas, tjera od nas brezovom granom muhe i priča mi, kao kakom načelniku injegovoj ženi, o Crnoj kraljici i Zmijskom caru.Sunce zađe za Žumberačke šumovite gore, uminu Pozdravljenje, i sinuše prve zvijezdekada donijeh svoju blijedu zvjezdicu u tihi »farof«. Teta Tončika ju položi u svoj snježnikrevet. Iz vrta čuo se žamor gostiju u kojemu razabirah jasno O Tannenbaum, o Tannenbaum- - našeg puranbarona, ali umoran odem u »bavlioteku«. Već čujem šum Sanova korakai tetinu, pored mene, molitvu, pa mi se čini kao kvočka što govori kooookoko.III.Probudivši me zorom kapelan, rekne da jutros izdahnu baron Fistor, jer juče izjede zaokladu pečenog pijevca zajedno sa kostima. Kapelan, teškovoljan poput danskog kraljevića,nadoveže tobože tužno:49