Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeIV.Vrati se kući tek predveče. Nađe telegram iz Araberga. Preko četvrt se sata nakanjivašeda ga otvori. Ruke mu sve više drhtahu, a oči gorahu što dalje čitaše:Jutros nađosmo gospođu Kolarićku, »Miša«, mrtvu u basenu domaćeg kupališta. Bijednicarasjekla u vodi mojom brtvom žile na rukama. Uzrok nepoznat. Na pošti kažu da jeprimila pismo iz Beča od nekoga, ko joj češće piše poste-restante: svakako muž. No nenađosmo ništa: spalila. Sjutra pogreb. Javi odmah dolaziš li. Dođi svakako! U mojoj kućida se tako što desi! Jelica se boji. Sve ću prodati.Stric Pera.Milinoviću bijaše kao da ga je neki jakota ošinuo okovanom levčom po potiljku. Htio jeda se prevari i zaplače, ali ne uzmože, jer je to htio. Tonuo je nemoćno u bezdno očajnosti.Dakle, slutnja, koja ga sapinjaše tako dugo, pretvorila se odista u javu, mračnu i strahovitu!I zaboravi na sve, pa i na odgovor stricu. Zaglibio se u se i postao otužan samomesebi. Bijaše mu kao da proguta nešto gadno i smrtonosno: miša. A miš se užlijebio uutrobi: sad će se progristi kroz crijeva i uštinuti ga za srce!Tek dockan opazi da je u sobi mrak kao u rogu, pa se odvula kao pjan, šrecajući od strahapri svakom koraku. Na polju i opet padnjava. Milinković tabači i luta pustijem ulicamai prokisne do kostiju. To ga razblažuje i umiruje.Oko jedanaest svraća u gostionicu Fronerova hotela. Naruči i večeru žvače kao hijena,zadivljujući apetitom konobare i samog sebe. Kod boce se rajnskog već razuzurio. Obuzimašega oduševljena, satirska radost.Ode u Ronacherov variété i angažuje dvije najljepše dame. Prospu se konjaci, malaga išampanjac. Momče se tako raždžilitalo da ne može više sjedjeti. Uzme svoje nove znanicepod miške pa hajd' u karuce i zapovjedi fijakeru da tjera što brže može u hotel Metropolu.Godi mu vazduh i jurnjava. Kada ga dame čvrsto zapletoše rukama, spopade gaduboka odvratnost, a od parfema mu se smuči. Vikne kočijaša, baci začuđenim djevojčuramabuđelar i odjuri, kao da bježi od samoga sebe.U nekoj samotnoj uličici zapjeva instinktivno iz svega glasa - možda drugi, treći put uživotu:Čupava, garava, otvaraj mi vrata...Došavši kući, bijaše umoran i čisto zadovoljan. Pomislivši u krevetu na pokojnicu, bijašemu milo što ga to ni najmanje ne uznemiruje. U polusnu čuje poznato čeprkanje, ali i tokao da ga ne muči kao prije...... Miš je pod ormanom za knjige. Tvrdi zubići grickaju sve jače, sve jače... Strahovito: tato već praska i trešti kao na meljavi! Odjedared gluh tajac kao u podzemnoj buturnici...113