Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Kako, vi ovdje? - skoči pred nju iz gustog riječnog vrbaka filozof, sav zbunjen i smeten.- Nisam mogla ostati gore bez vas. Šta ste radili?- Čitao, lovio insekte, plivao.- A ja sam mislila na vas i ništa drugo.- Milost, gospođice!- A kakva je voda?- Sasvim kao vi. Dosta hladna. Ideš pličinom i odjedared nagaziš na dubljine preko glavei daviš se nisi li plivač. Tiha voda, opasna voda...- Ja sam, dakle, podmukla. Hvala za lasku.- Pa ipak je ta voda najljepše u tom kraju, sa svojom domaćom vegetacijom i faunom,svojim srebrnim vrbama, krasnim topolama i svježinom što umiruje živce i iza kupanjarazveseljuje žalosno srce. Opasna i duboka je ta voda, ta plitka i obična voda, i ja bez njene bih tu mogao srećno živjeti.Ona ga gledaše sa strane. Bijaše blijed i mutnih očiju. Silno je omršavio, ćoškast i šiljast usvom odijelu od modrog platna, odijelu ložača i mehaničara: kao klada u vreći.Došetaju do usamljenog mjesta nedaleko od žutih, od kiše i vjetra potamnjelih zgradastarog, u majur pretvorenog mlina na žutoj pustoši golemog dvorišta, i naslone se uz nasloncrvotočnog mostića. Sunčev smiraj, krvav, tragičan i veličanstven. Planine - u mučeničkojapoteozi, kao lomača Heraklova i izgaranje kršćanskog martira. Po grmlju i topolamacrni gavrani i vrane. Nad vodom, zelenom, neprozirnom i kao smrt mirnom, nadnjihovim tužnim glavama, u vodi, rojevi muha i kukaca kao nad smrću i lešinama... Dugomukom mučahu, tužno i razdraženo.- Vi dakle imate obraza reći mi u obraz da nemam srca - reče napokon ona. - Odakle vi toznate? A zašto nemam srca, molimo najponiznije, veleučeni?On pocrveni kao deran i jedva smože glasa.- Vi nemate srca jer ste lijepi, jer ste odviše srećni i odviše lijepi. Da imate srca, ne bi bilitako lijepi, tako strašno lijepi, lijepa kćeri komešova.- A vi, naučniče i demagože, vi nemate srca, jer - -- Jer sam tako plebejski ružan -- Ne! Jer ste sebičnjak kao svaki naš »mužek« i jer ste nesposobni vjerovati drugomu, jerste uskogrudni kao kakav kukavni strančar. Kako mogaste ono pisati vašem pajdašu Lepoiću?Kako mogaste klevetati dušu moju, čovječe božji? Ta ja vas jamačno više volim notaj vaš zagorski puran Lepoić, i ja sam najbolji vaš kolega. Jesam li ja kriva što mi otacnije »muž na gruntu«, u gaćama, i što ga često nepravedno bojkotuju nahuškani seljačkinadničari, te naša stara kuća polagano propada? Kakav ste vi to junak i propovjednikenergije, pa niste imali srca reći meni iskreno i u oči da - -On se nadnio nad vodu i u vodu kaplju njegove suze, od stida i od ljutine.- Vidite, profesore, ja sam hrabrija. Ja vas volim kao brata, kao ovu zemlju, kao prvu mojuljubav i velim vam to otvoreno - reče ona tiho. - Ah, šta, ne budite baba i ne žalostitese. Zamislite da ste moj vitez, da sam starinska gospoja srca vašega i da su tu dolje podmostom lavovi!I ona cjeliva mirišljavi batist svoje maramice, pritisne vezenu maramicu silno na lijevasvoja prsa, otare mu sa čela znoj i oči i, smijući se glasno kao nestašna djevojčica, bacimaramicu u vodu, zelenu, tamnu i tihu.104