Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeKrvnik me pomiluje po kosi, metne, ne, duhne me na svoje krilo i stane šaporiti:- Ne šmrcaj, ne šmrcaj, da ne čuje teta Tončika. Šuć-muć pa prolij, virga Domini! Ujak seGrga htio samo našaliti. Ne šmrc... šmrc... aj... Vidiš, srce je u mene meko ko u naše Rezike,tvoje mamice. Otri suze, da ne vidi Tončika... šuć... muć. A znaš li priču o zelenomvrapcu?- Ne znam, ujače.- Ja ne velim: »Ne znam, ujače«, nego: »Znaš li priču o zelenom vrapcu?«I stari silnik stade se tresti od grohotnog smijeha, tarući ogromnom modrom maramomsuze, i poče me cjelivati.- Ohoho, virga, virga, pravi bič božji, ohoho!Miriši po dimu i duhanu kao kafana iz koje odoše gosti. Lijevo mu oko vazda vrlo pritvoreno,te izgleda i šaljiv i nepovjerljiv. Plavičasti me nos sjeti na neke morske pečurke,na alge, a nosnice pune duhana na onu crnkastu smolu na kori bresaka. Lice mu naduvenokao da ima vode u ustima, a nad okom se nadavile guste obrve kao bijeli svod nadburencetom u podrumu. Kad mu govorim, moram ga gledati u oči, tj. u oko, i svakčasme pipa kažiprstom za vrh nosa!- Po tome poznam, lažeš li ili ne.Uto uniđe visoka, mršava žena u crnoj svilenoj marami, sva u crno. Slična je ujaku kaodobar ekscerpt knjizi. Zamijeti me i raširi ruke kao grčko slovo Ψ, digne oči kao koka kadpije vodu, i napravi mi iznad glave znak krsta.- Julčiko, dijete moje, poljubi tetu Tončiku! Čula sam, Julčiko, da su ti učinili krivo, nažao,kao i meni. No ovdje ti se take nepravde neće dogoditi dok je teta Tončika živa.- Dakako, Tončiko, dakako - potvrđuje ujak.- Jadno dijete! Jedi, ne daj se nutkat, grizi! Nemoj mi večeras ostati gladno.- Spremila ti teta pileću čorbu, filovane palačinke, pasulj sa šniclama, pečenu pačicu i jagodicesa kajmakom, jer mi Rezika pisala da ti je to »lajbšpajz«. A sutra i prekosutra nećebiti gore. Otkako je mom pokojnom izgorjela u Brodu kožarnica, znam šta je nevolja inepravda. Ah, samo Bog je pravda, samo nebo je sreća!Kada sinu zdjela pasulja kao »oblak grada teška«, predavaše mi ujak kitnjastom zdravicomneku grdosiju od bilikuma. Zahvaljujući se, citirah jedno dvadesetak što latinskog igrčkog, što hrvatskog, čitanog i nečitanog pjesnika i slavljah domovinu, ujaka, tetu, kapelana.Progrcnem polić vina kao naprstak i potaknuh tim junačkim činom kapelana,časnog Domagoja Španovića, da nazdravi hrvatskom narodu. Njegov me humor i boležljivaglava sjeti na besmrtnog Sternea, na bijednog Jorika. Kod patke nazdravi ujak sjenisvog nekadašnjeg prijatelja Eugena Kvaternika. Pijemo prvi vanderček, a ujak imenuje ušali mene stoloravnateljem, kapelana fiškušem, a tetu vunbacitelom. Tončika, opazivšigrozne križevačke štatute, uhvati maglu sa bojišta. Popivši bratinstvo i sa Domagojem i sujakom, stade mi se bijelim smijehom kesiti sa stropa teška greda-priječnica, a ja stademnovoj braći pričati svoju posljednju zagrebačku đavoliju:U Jurjevskoj ulici, iza crkvice sv. Đurđa, ima neka drvenjara, a u njoj djed Petar, mljekar,sa kćerkom koju zovu susjedi zbog jarca, sa kojim spomenutu guravu djevicu često viđahu,frajla-Cigom. Kada zapitah prije nekoliko dana drugove gdje ćemo piti, rekne hitriTartalja: - Kod frajle Cige. - Odosmo dakle blizu one potleušice dočekati Petra mljekarada odnese u grad svoje kante. Pošto se u njih izdavaše soba, prikažem Cigi svoje kanonire,rekavši da je brkati Tartalja sušičavi bilježnik iz Ivanić-Kloštra, a Trumbentaš Jurica41