Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetketočno u deset, po žezi i po gromu, pijuckajući natenane slavnu ujakovu komovicu, čvarećise do podne - često sam samcat, ne sjećam se da sam mu čuo glasa. Ono malo običavašešaputati kao da je grlobolan. Ne mogah vjerovati da taj mutavac sa licem nepromjenljivorumenim - kao da je namazano spolja crvenom bojom poput uskrsnog jaja - sa brkovimai kosom kao od žutih kučina, sa vječnim cilindrom i vječno bijelom svilenom maramomokovratnicom, da se taj mogaše brojiti prije desetak još godina među najopasnijeaustrougarske mejdandžije, lovce na žene i na lisice, i među prve kockare. Jedan jediniput htjede reći nešto glasno: kada se govoraše o bogatoj, staroj baronici Bonati koja kupiimanje u Slavoniji svom ljubavniku, mladom i krasnom plemiću Željeskoviću. Naš grofskoči, mahne rukom kao sabljom, razvali usta i - klone strven na svoje običajno mjesto -na »grofovu stolicu« - šapnuvši:- Aaa... štrici!Često nas pohađa i umirovljeni kapetan Vurdelja koji se stao baviti čudnim sportom:iđaše svakamo gdje se u našoj veseloj Dvojednici vješalo, i vodio je o tome dnevnik. Čitaomi ga, i uvjerih se da Hrvat još uvijek junački umire, pa bilo i na sramotnom užetu.Vurdelja mi po stoti puta pričaše kako su Graničari ponijeli iz Beča »peglajzne«, mislećida su od zlata. Voli da mi zagoneta i da mu »vicih« odgonetnem.Na primjer veli:- Grbavo prase sve polje popase: šta je to?- Fiškal! - reknem, a kapetan puca od smijeha i zove me »obješenjakom« da mi se sve kožaježi.Naš gost, jednoruki baron Bojković bio cijelu zimu u Parizu, a vidio ga samo noću. - Rado,sin gospođe Piljevićke, koja zna za svaku zagrebačku »finiju« gospođu u koliko satipo podne pije kafu sa mlijekom, taj Radovan izgubi funkciju berača zagrebačke »placovine«i ode iz Hrastovca kao špan nekog Medekovića koji kupi budzašto lijepo plemićkodobro u J. Taj mladić bi najviše lagao u Hrvatskoj da nema nekog zagrebačkog umjetnikakoji se gradi ćopav od bijesa i koji obožava cvijeće, laž i muziku. Neprijatan mi od tihbrojnih gostiju bijaše jedino zagrebački stari doktor Mauruš. Ne dizaše, već okretaše glavupoput krokodila. Treplje i gleda vas ispod obrva, koso. Mjesto nosa ima crni »flaster«,i kako mu ispod očiju vazda crni naočari, izgledahu poizdalje sa crnim nosom kao crnerupe na mrtvačkoj lubanji. Gospođa se Mauruška - lijevo joj lice crveno kao od požara -vazda tuži teti kako su sluškinje drske sa njenim mužem. Jedna mu reče - ona sa šeširom- dapače i »ti«. Gospodin Mauruš priča samo o svom sinu Emilu, bečkom đaku. Emil paEmil, pa to vam je! On uvijek priča tu dosjetku:- Vozeći se u Beč mom Emilu, upita me neki gospodin rašta se vozim uvijek u trećoj klasidok je moj Emil uvijek u prvoj.- E, reknem mu ja, da ja imam tako bogatog oca kao moj Emil, i ja bih se uvijek vozio uprvoj klasi kao moj Emil. Moj Emil... moj Emil...Prije spavanja čitah ujaku novine, a kada je bolestan - a to je gotovo svako veče - legne natrbuh, a ja ga »frotiram«, gazim mu gojna leđa kao kupus, a on viče:- Hihihi, nemoj tako jako... ahaaa, to je zdravo... uuf, virga Domini!U takim bi mi idiličnim časovima pričao dogodovštine sa svog puta po Italiji, Austriji iNjemačkoj. U posljednje vrijeme ne putovaše nikako, jer ne htjede dati novaca madžarskimželjeznicama. U njegovoj se kući puši samo hrvatski, to jest bosanskohercegovačkiduhan, i nema u Hrvatskoj doma u kojemu se skupilo više za Medicinski fakultet, Hrvatskokazalište i ine narodne zadužbine. Po cijele bi mi sate tumačio domaću politiku.54