Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeHa, eno ga sada pored prozora. Skakuće na mjesečini, udara glavom o duvar i škripi utaktu iglastijem zubićima: cvr-cvr-cvr.... I cvr-cvr-cvr! - zakipi po zelenom hataru nebeskom žagor mišiji kao cvrkut lastavica.Oblaci? Ne. To su gole, crne i naborane mišje repine, pa zmijski zvižde i sikću noćnijemzrakom. Zvijezde? Ne. To se užagriše zelenkasto i krvavo pakosne mišije očice. Mjesec?Ne... Aj, to je guvernanta iz Araberga! Ne, nije: to je grdan pacov sa žutim licem i posijedjelomkosom gospođe Ljubice. Milinović da se sakrije pod jorgan, ali ona mu se smiješiblijedim smiješkom, roni zlatno-srebrne suze i zbori kabalističke riječi:- Orifijel, Ofijel, Jofijel, Samajel, Asrajel, Aratron, Betor, Faleg, Oh, Fagit, Miškec, Miško,Mijat, Mihajlo, Mišel... A glas srebrno bruji sionim ajirom kao zvono drevne katedrale...... I opet zaškripi milijun groznijeh koštica, zazviždi milijun repova - i pade gluh mir islijep mrak...... Kroz mrtvu se tišinu čuje kako nešto puza zidom sa dvorišta. Sinuše i opet zvijezde imjesec, a na prozor čučnu - miš. Njuška šapice. Cvili glasom - kao u mačeta ili novorođenčeta.Sada se hipnu na patos i poigrava na mjesečni prema krevetu. I zajecaše i zaškrinušedaske prečage pod gvozdenim zubićem... Sada se rije i probija kroz slamnjaču.Alaj peče to vrdanje ugrijane žile, alaj žeže raspaljeno srce i bolan mozak! Milinović da sedigne, da drekne, ali - nikako: on je velika rana, koju rastrzaju hadske boli.- Dakle to je smrt! To nije krevet, nego odar! Dakle iza života ima još nešto: vječna i nijemanepomičnost, vječna i paklena očajnost! Gdje si, tiho i blaženo Ništa!... I osjeti na leđima vlažnu, pljesnivu mišiju dlaku. Strava bez dna, ogavnost bez granica...Zvjerka se šulja preko slabina i pentra preko rebara... Jaoh, kako golicaju hladne šapice!...Sada stade na grudnom krstu pa njuška i njuška, kao da cjeliva cjelovom ledenijem.Pipka i cjeliva, cjeliva i pipka, pa sve prema srcu, prema srcu... Iznebuha zacvili, zacvili,pandžice se zagrebu u kožu i kost, hladne nožice potonu do lakata u toplo meso ivrelu krv, a čeličan se zub zadre i probije vampirski kroz rebra i pluća prema srcu, premasrcu... Jaoh! Sad! I pršte srce kao mekan mjehur. Zalopti krvca, propišti do stropa istane kapati i kapati na umorno čelo i blijedo lice kao rujne i vruće suze.- Jaoh... Mišu... Ljubice! - zaleleče Milinović i - đipi. Osjetivši miša na patosu, pohrli ugrdnoj tjeskobi, stade na prozor, pa da se smoždi na kaldrmu i - rasani se.Zapali svijeću i uzdahne kao nikada dosele. Opipa bilo: krv bjesni kao u vrućici. Virne uogledalo i zaprepasti se. Lice mu došlo ko ilovača. Na čelu se preko nove borice namrežiohladan znoj. Na sljepoočicama - nekoliko bijelih dlačica!I Milinović se zdvojno lupi po čelu.- Do sto vragova s tim budalaštinama! Još noćas mijenjam stan! - ohrabri se poluglasno,popije u konjaku antipirina, pospe glavu, vrat i leđa svježom vodom i stane vježbati mišičasteruke teškim gvozdenim štapom. Obuče se pa preda se dnevnik:... I opet prođe grdna kriza. Prije deset sam minuta strahovito halucinirao. Sjedoh da sepišući anališem, jer je to momentano najbolji lijek. Djeca, kada plaču, umiruju se predogledalom. I ja sam kukavno derle. Sramota!Ako ne bijah opet večeras savršena luda, neću biti nikada. Pri čitanju telegrama obolješemi jamačno periferijski nervi. Imao sam jako lupanje srca. Večerašnje pijančenje i badilikanjebijaše klasična manijakalna egzaltacija. Ovo analisanje samog sebe nije možda ništa114