Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeuznemiruje nepromišljenim pismima. Ali nije možno da me muči ta bagatela! Ili zar nemamsnage da budem i u praksi ono što sam svom snagom osvjedočenja: konzekventan ihladan egoista? Zar da se glupi slovenski latruizam u meni rastići na štetu zdrave logike?Bolesan sam! Ovčas me uplašio kao balavca miš, jer pomislih nesvjesnom asocijacijomna guvernantu. Da se nije već sada potenčila? Koješta! Tek žalostan je fakat da mojanajnovija nevoznost nije obična. Si timor atque molestia longo tempore perseverant, melancholiamsignificant - veli već drevni Hipokrat. Osim tuga more me još tzv. Zwangsvorstellungen.Patim i od vrsti agorafobije. Utisci su abnormalni, nestaje sređenoti misli, volja sederanžira: to je prava pravcata manija! Predveče mi na divanu klonuše ruke i noge: katalepsija!Najnovija zgoda sa mišem miriši na histeriju, hipohondriju i delirium persecutionis.Sve će to biti posljedice neurednih studija, samotnih grijehova u konviktu i onogstrašnog pada sa merdevina, od kojega malo te ne dobih zapaljenje mozga i ne odapeh udevetoj godini. Treba se pripaziti! Moja je bolest uglavnome - ako me pamćenje ne izdaje- melancholia attonita sive stupida u prvom stepenu. Vrlo je raširena.Da, naši su dani bolesni i truli: doba rđave muzike, i literature. Sve se više gubi osjećanjezdravlja i prave, plastične umjetnosti. Imamo Rothschielda, a nemamo Medicija, Böcklin,najveći umjetnik vijeka poslije Goethea i Beethovena, iščezava pred Zolinom berberskompopularnošću. Badava: prirodne nauke nijesu vječna i mlada priroda! Ko pliva, lovi i jaši,ima bolji želudac od nas koji bubamo napamet fiziologiju. Fin de siecle?! Smiješno! Mićemo naraštaju od godine 5000 izgledati kao nama što izgledaju djeca što se sigraju djedai bake...Pošto opet legne, ne može dugo usnuti. U sobi nad njime bât nogu... Mir... Hrkanje... Zaškripilozubima... Ženski vapaj! Milinovićem prođu srsi... Težak uzdisaj: Spavala je, sanjalaje sirotica u trećem spratu!- I u Milinovićevu mozgu prokuljaše i zakuhaše vrele misli kao para u loncu... Kiša prestade.Tišina. Sobom sinu trak od mjesečine. Milinoviću odlanulo. Stao tonuti u san, kadliga trže šuškaranje - najprije ispod kreveta, pa u slamnjači. Udari svom snagom šakompod krevet pa oguli na nekakom ćošku prste na zglobovima. Pobjesni i bubne pod krevets ormančeta bukaru, čašu i svijećnjak. Miš progrebe preko patosa i stane kao za inat bjesomučnoigrati na mjesečini prema prozoru, lupkajući srnim tijelcem o zidu. Milinovićrikne, ustane i zajuriša pod pendžer čašom, mastilom, knjigom, leđenom i ogromnomlampom.- Šta je, za ime božje?! - dotrči zaduhana domaćica sa svijećom.Milinović se prestravi da ga ne drži možda ludim, pa se glasno nasmije.- Htjedoh vas, milostiva gospođo, jedared vidjeti u noćnoj toaleti, i uspjelo mi. Odista:divno vam pristaje. Pa te jabučaste ručice, pa te lijepe grudi pod čipkama! Još nikad nebijaste tako feš, tako šik!- Vi ste danas »zločesti«!Nasmije se, porumeni sve po vratu i htjede da sjedne, ali Milinović joj okrene leđa i stanebrutalno navlačiti čarape.- Zora već rudi, razvedrilo se, a ja ću malo do Pratera.Ona ode, kao da je posu ledenom vodom.Pošto se Milinović obuče, jedvice se dotetura do prvog boljeg hotela, da spava. U ušimamu gudi i ciliče, od svjetlosti ga bole oči i hvata muka i nesvjestica.112