Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Oh, šta je ljudsko žiće!- Koji je danas dan, gospodine?On se sladogorko nasmjehne i otpovrnu:- Petac turski svetac.- Vi kao da ustaste na lijevu nogu.- Ni na lijevu ni na desnu. Cijelu noć čekah u vrtu zeca koji nam tamani voćke. Nemamdoduše karte za lov, al to bi bio krasan red da se bez take karte ne možeš obraniti od vukaili ubiti životinju koja ti tamani imanje.- Vrlo lijepo. A gdje je zajček?Kapelan se i opet sladogorko nasmije i izvuče iz lovačke torbe bijelog - prebijelog Frica -mačka miljenika tete Tončike.- Odista: petac crni svetac! - reknem.Tek pošto se obučem, sjetim se Smiljane.Ne vjerovah jučerašnjici. Bijaše mi kao da snivah, kada čujem iz tetine sobe kao zvuktamburice. Potrčim, zavirim i vidim Smiljku kako spokojno svira na nekom klavsenu kojijuče držah pretpotopnim stolom. Svira, a teta joj »brenuje« kosu i govori:- Taako! A sada ćemo ti obući svilene »štrinfle« i cipele koje donese Dorica. Budi uvijektako dobra, dušice, pa ću te dati za gospoju mome Julčeku.- Banu? - pita Smiljka.- Banu, banu, pilence moje, banu, grlice moja!A ja od ključanice niz stube i sastanem crkvenjaka Šimuna. Idemo zvoniti. Sve se bojimda mi ne opazi po prsluku kucanje srca. Na cintoru čujemo sa grobljanske strane vajkanje,otimanje, viku, hropac, kao da koga kolju. Pohrlimo i imamo što vidjeti! Na travicuse izvalila ljudeskara. Dreči kao bravac kada ga kolju. Desnicom uhvatio za trbuh jednog,ljevicom drugog seljaka pa drma li ih drma kao onomad noge magareće. Kao daima grčeve. A svu tu trojicu, kao oko Troje, vuče po zemlji meki čovuljak Hektor, kriještajući:- Muč, muč, Andraš, rujig, her Andreas fon Čučnik, mora vun, mora vun, pasja capica,huuh.Krvnik bijaše naduven kao krvavica-kobasica, a crven kao Krvavi most u Gordunovovrijeme. Znojan je i mokar kao Sava kada je najmokrija.- Muč, muč, Andraš, rujig, her Andreas vulgo Šarl de Čuč... Čučnik! Dršte ga, držete, dečaki,toga tolvaja, mooora vun... vun! - zipara mali krvnik i vuče mučenika, da je boguplakati. Kada svi ovako dospješe od jednog do drugog crkvenog tornja, zacvili mučenik,Andrija plemić Čučnik tako grozovito, da neko seljačko mače blizu nas, na cintorskomzidu, zacvili i đipi na kameniti šešir trouglac sv. Ivana Nepomuka na crkvenom zidu, mijaučućiglasno i jasno kao u ekstazi.- Gespen ot Čučnik, vaš plemeniti zub jesu vani! - klikne rumeni silnik, frkne na leđa, temu sa čela odleti kućna kapa preko plota na drveni križ na nekom grobu, a iz džepa neštobijelo i veliko za koje mišljah e je kutija za pomadu, a kad tamo - to bješe sat. U isti časrukne Andraš kao ranjenik i zalijepi jednog seljaka o jedan zid, a sa drugim malo te neprobije toranjska vrata... Dok mučenik mućkaše zube iz vedrice koju mu prinese trećituropoljski plemić - gledalac kao i mi - odem sa Šimunom u zvonik. Zvonar ljuljaše debelozvono Devicu, a ja Cinkuša, momče tanano. Kako to bijaše krasno kako je debela De-50