<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetke- Oh, šta je ljudsko žiće!- Koji je danas dan, gospodine?On se sladogorko nasmjehne i otpovrnu:- Petac turski svetac.- Vi kao da ustaste na lijevu nogu.- Ni na lijevu ni na desnu. Cijelu noć čekah u vrtu zeca koji nam tamani voćke. Nemamdoduše karte za lov, al to bi bio kra<strong>sa</strong>n red da se bez take karte ne možeš obraniti od vukaili ubiti životinju koja ti tamani imanje.- Vrlo lijepo. A gdje je zajček?Kapelan se i opet sladogorko nasmije i izvuče iz lovačke torbe bijelog - prebijelog Frica -mačka miljenika tete Tončike.- Odista: petac crni svetac! - reknem.Tek pošto se obučem, sjetim se Smiljane.Ne vjerovah jučerašnjici. Bijaše mi kao da snivah, kada čujem iz tetine sobe kao zvuktamburice. Potrčim, zavirim i vidim Smiljku kako spokojno svira na nekom klavsenu kojijuče držah pretpotopnim stolom. Svira, a teta joj »brenuje« kosu i govori:- Taako! A <strong>sa</strong>da ćemo ti obući svilene »štrinfle« i cipele koje donese Dorica. Budi uvijektako dobra, dušice, pa ću te dati za gospoju mome Julčeku.- Banu? - pita Smiljka.- Banu, banu, pilence moje, banu, grlice moja!A ja od ključanice niz stube i <strong>sa</strong>stanem crkvenjaka Šimuna. Idemo zvoniti. Sve se bojimda mi ne opazi po prsluku kucanje srca. Na cintoru čujemo <strong>sa</strong> grobljanske strane vajkanje,otimanje, viku, hropac, kao da koga kolju. Pohrlimo i imamo što vidjeti! Na travicuse izvalila ljudeskara. Dreči kao bravac kada ga kolju. Desnicom uhvatio za trbuh jednog,ljevicom drugog seljaka pa drma li ih drma kao onomad noge magareće. Kao daima grčeve. A svu tu trojicu, kao oko Troje, vuče po zemlji meki čovuljak Hektor, kriještajući:- Muč, muč, Andraš, rujig, her Andreas fon Čučnik, mora vun, mora vun, pasja capica,huuh.Krvnik bijaše naduven kao krvavica-kobasica, a crven kao Krvavi most u Gordunovovrijeme. Znojan je i mokar kao Sava kada je najmokrija.- Muč, muč, Andraš, rujig, her Andreas vulgo Šarl de Čuč... Čučnik! Dršte ga, držete, dečaki,toga tolvaja, mooora vun... vun! - zipara mali krvnik i vuče mučenika, da je boguplakati. Kada svi ovako dospješe od jednog do drugog crkvenog tornja, zacvili mučenik,Andrija plemić Čučnik tako grozovito, da neko seljačko mače blizu nas, na cintorskomzidu, zacvili i đipi na kameniti šešir trouglac sv. Ivana Nepomuka na crkvenom zidu, mijaučućiglasno i jasno kao u ekstazi.- Gespen ot Čučnik, vaš plemeniti zub jesu vani! - klikne rumeni silnik, frkne na leđa, temu <strong>sa</strong> čela odleti kućna kapa preko plota na drveni križ na nekom grobu, a iz džepa neštobijelo i veliko za koje mišljah e je kutija za pomadu, a kad tamo - to bješe <strong>sa</strong>t. U isti časrukne Andraš kao ranjenik i zalijepi jednog seljaka o jedan zid, a <strong>sa</strong> drugim malo te neprobije toranjska vrata... Dok mučenik mućkaše zube iz vedrice koju mu prinese trećituropoljski plemić - gledalac kao i mi - odem <strong>sa</strong> Šimunom u zvonik. Zvonar ljuljaše debelozvono Devicu, a ja Cinkuša, momče tanano. Kako to bijaše krasno kako je debela De-50
<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetkevica znala tananom Cinkušu da sekundira! Izišavsi, nađem slavnoga bricu kako se izvaliopod šljivu i - ne mogah vjerovati očima - isplazio jezik! Pošto ga upitam za uzrok togčudnovatog postupka, rekne mi:- Revera, domine, naturalia non sunt turpia. Mladi gospon nek znaju, ak su školu, kaksmo čuli, vučili, da <strong>sa</strong>mo naturalno stajne človeku srećni žitek dati more. Ego sum nuncimitatio canis kao onaj Vlah, hoću reći Gerk. Cucek ima zato tak zdrava pr<strong>sa</strong> jerbot mećejezik na lujft kad mu vruće jeje. Servus humillimus, mladi gospon, naj dostoje pozdrajtireverendisimuša i naj mu reči dostoje da bumo im drugog kedna roge metati došli. Nekse čuva gospon plebanuš doktorov: timeo Danaos...Pošto se hrastovački Drmačić gubljaše prašnom cestom prama razbacanim kućama seoskim,govoraše mi crkvenjak da je to Ciprijan pl. Golubić, bivši »crnoškolac«. I vraga bi naledu potkovao, zna praviti tuču kao svaki pop. Župnik ga poštuje, premda nikada ne ideu crkvu.Bijaše nedjelja, »tih danak božji«, kako veli pjesnik, a crkva se i okolina malo-pomalo zašarenilaod seljačke surine, košulje, išarane suknje i marame: - kao cvjetna livada. Sa Šimekomministrovah ujaku, iz kuta me gledaše teta svojim blagoslovnim očima, a porednje zario blijedu glavu kapelan među mršave, zgrčene prste. Omamljuje me tamjan, jekaorgulja, skladna i široka pjesma pobožnog puka, gromko ujakovo pjevanje kojemu odgovaralijepi učiteljev bariton. Teta mi reče da ga nikada ne ču ljepše propovijedati negoonog dana. Sjećam se kako mi žmarci prođoše kroz oči i nos kada čuh usred propovijediuzdahnuti tik do mene udovicu babu u peči i modroj marami: - Jojček, dušooo mojaaa - ikada udari u lelek koji primi pola Hrastovca - pa i moj ministrantski kolega Šimek. - Izamise upoznam u <strong>sa</strong>kristiji učitelja Jelića. Licem me živo podsjeti na Eskulapa pored prozoraneke zagrebačke ljekarne. Blijed, malorek, šapatljiv: pravi udovac. Zahvaljujući miza juče i za Smiljku, reče da imam dara za ludačkog liječnika, a meni bî kao da je zaplakao.Ne znam kako se odjedared nađoh kod njegove kuće. Bio mi simpatičan.U dugačkoj, razizemnoj i ovišoj je drvenjari okrom staje <strong>sa</strong> dvije kravice, ogromne praznesuše i podruma, škola s učiteljevim stanom. Kako nema dimnjaka, penje se dim iz tokoršnjekuhinje <strong>sa</strong> seljačkog ognjišta po drvenom kućnom trijemu koji spajaju <strong>sa</strong> starimpocrnjelim ražovim krovom drveni, neote<strong>sa</strong>ni gotovo stupovi, pa liže svojim modrim imekanim jezikom sure prozore stana i škole zakrpljene čađavim, kao pergamenat žutimpapirima. Zadivio me vrt i pokušalište. Oko sto vrsta ruža, žutih kao da umiru, rumenkastihkao oblačak, rumenih kao krvavo srce. Kalamima ni broja se ne zna. Jedna je kruškakao svijećnjak, a kruške kao da ih priveza gospodin učitelj na božićnje drvce. Drugimasu voćkama grane razapete gvozdenim žicama, te od teške muke poniješe više plodaod lišća.Na ponekom drvetu ima tri vrste voća. Za kućom vinograd od amerikanca i Bordeauxloze.Preko zelene okljaštrene živice lete zujne pčele kao zlatna zračna procesija. Nikadane vidjeh toliko Dzierzon-košnica.Učitelj govoraše <strong>sa</strong>mo onako upola i prekidaše se u polovici izreke <strong>sa</strong> »ecetra« ili »i takodalje«. Pričajuči, zastane i zagleda se u zračnu točku, trese glavom i nastavlja govor zamišljeno;iza četvrt <strong>sa</strong>ta spominjaše »štreberstvo« koje obuze naše hrvatske ljude, žalosnošpijunstvo svojih mnogih drugova. Preteške dužnosti, prelaka plaća. One godine bašizađoše Pošurice J. E. Tomića, i Jelić mi se vajkaše kako je nepravedno rugati se stališukoji dade domovini Filipovića, Fabkovića, Modeca, Trstenjaka i tolike mlade nadobudnepregaoce. - »Koga zamrziše bozi, načiniše ga školnikom.«51