Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeRusvaj, urnebes! Uto se sve zaljulja, kao titanska šaka da nas drobi poput mrvica u džepu.Uhvatim se za neku nogu. Nešto me zviznulo po tjemenu da vidjeh, štono vele, svesvece, učini mi se da letim u zvijezde i oblake, i najzad se nađem pod drvetom na travi.Lijepo razbiram na punoj mjesečini kako se dolje prema jarku poput crne lavine kotrljanaš kokošinjac, svinjac, kočac - što li bijaše! - iz kojega jauče čovjek i životinja i iz kojegaeno izleti jedan moj plačidrug. Pohrlim, to jest otociljam se na niže i pokupim po vrtu svedrugove. Kućica tresnu u jarku kao puška, a jedan grozni Me-eee-ee! - presiječe zrak. Našmučilac ležaše krvav u potočiću, a na rebra mu legla kolibica. Da ga izvučemo, kad alčujemo bat čizama i glas kuma Petra:- Čekajte, hajduci!Bježi i žeži, i prsnemo kud koji po grmlju oko Sofijinog puta.- Stanite!Grunu Petrova funtača, a Žgaga, »banov šogor«, vikne strahovitim glasom.- Mrtav sam...Kad pred zoru donijesmo u fijakeru Varalića kući, konstatova dr Fon u njegovom organuza sjeđenje četvrt funte soli i cijelu četku svinjskih čekinja. Petar mljekar jedva utekaotamnici, pomoću mog oca, a ja sam evo tu u Sibiriji.- Pa za takvu tricu tjerati jadnu dječicu iz škole! - vrati se, smijući se, u sobu teta Tončikakoja ču sve iz kuhinje. Otpjevamo Ja sam Varaždinec - Varaždinec i preko širokog, punogježevâ hodnika i kamenitih stuba odvedoše me u - kako veli teta - »bavlioteku« koja ćeodsele biti mojom sobom. Svi me troje svukoše. Poljubim tetu i ujaka u ruke, oni mene učelo koje poprskaše svetom vodom iz bočice koja mi bijaše nad glavom, među suhimmacama, a ispod druge bočice u koju je vješta prosjačka ruka izreckala i namjestila krst,kliješta i ina mučila Sina Božjega. Kapelan, modrooki bolesni ujakov gost i štićenik, mojsobni susjed, sjedne u dnu kreveta i ostade tu bez riječi dok ne zatvorih oči pred čudnimnjegovim i njezinim pogledom. Zatim kleče, baci se na koljena pred onim u kutu raspelom,zarije glavu u sklopljene, zgrčene prste i stane usrdno gotovo očajno moliti, šapnuvšipokoju i glasnije. I ja moljah, ali ne riječima. One je noći sam Gospod stisnuo moje vjeđe.II.Probudih se u cik zore. Obukoh se i oprah polako jer se bojah probuditi kapelana kojidisaše teško i burno kao u vrućici. Jedna lasta doleti kroz prozor, sjedne na zastor i zacrvkutakao da mi nešto ćereta. Stalo kuckati, a ustrašena ptičica izleti napolje. Kuc-kuckuc- to je na onoj švajcarskoj na ormanu kućici. Na vratima je sat, iako je kazalo tek natri i po, natacka mali kapucin, patuljak - što li je - zlatnim čekićem po zlatnom nakovnjićuravno dvanaest. »Bavlioteka« je, dakako, velika i puna mišolovaka. Okrom toga miriši pomoljcima, štajerskim jabukama i dunjama što se žute i rumene po starim, pocrnjelim, teškimhrastovim ormanima. Krevet mi se bijeli u toj suroj sobetini kao golublje jaje u tavanskomgnijezdu. I uzani otarci, dugački kao da će se o njih otirati pola župe, čisti sukao potočni šljunak. Na stolu, na debeloj i opucaloj koži je hrpa svih hrvatskih opozicionalnih,klerikalnih i beletrističkih listova, pa staklena škrinja u kojoj promatra mlada, ze-43