Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Chief - viknu na izlazu. Hat mu glasno odrza, a to rzanje prime svi konji, te se cijela stajačisto stala da potresa.- Jeste lola, al je husar, da mu para nema, vesela mu majka! - reče narednik fireru (podnaredniku)Holjcu.- Ova gospoda sve mogu! - odgovori napolak žalobno ćosavi ospičavi Holjac, bivši kočijaškod grofa P-ća.V.Izjutra oko pet i po sahata bijahu konjanik i konj već naredni. Unukić nije znao šta daradi od silnog uzbuđenja. Čas čišćaše ormu, čas mjerijaše dužinu uzenđija. Sada je hraniokonja, sad je opet izvirivao na vrata da vidi dolaze li. Stala ga gristi sumnja da ona nećedoći, da, možda, nje komandant ni pozvao nije - pa od muke počeo grickati svoju španskutrsku. - No taman stadoše da ulaze kroz razjapljena vrata prvi konji, vraćajući se sajašionice, a on opazi dolje komandanta kako se valja uz puteljak kroz baštu, a uz njega...I poteče svome konju, skoči na jasle i zaturi glavu među šake. To mu se čekanje učini dužeod svakog marša!- Spremaj se! - prodera se u neke nekavice narednik.A Unukić zažvali osedlanog konja, zakopča kaiše i povede ga napolje kao muha bez glave.Lijepo je čuo srce kako kuca. Izišavši, baci kradom pogled pred vojarnu. Tamo raširiosvoje debele krakove kapetan, maše jahačkim bičem i, rebreći se priča nešto glasno gospođiN. Kraj njih sjela na klupu Dragica, a Unukiću se učini da ga posmatra ispod štitaod sunca...- Što, zar ste ga već sami mogli izvesti?- Na službu, gospodine ritmajstere!- Aufsitzen! (Na konja!)Unukiću se učini da stara kasarna skače dolje u Lipovac, i đipi u sedlo. Opazi kako se onikrenuše bliže. - A North-Chief se prope i stade da poigrava. Leluja mu se dugačka opletenagriva i one svilene vrpčice kao sto sjajnih i šarenih guja. Vrat se talasa i odbljeskujezlatom i atlasom, kao da se oko njega savio dio duge. Husarče potapša paripa po ramenu,šanu mu nešto, a on skoči najmanje metar u visinu i pruži vite noge, jake i sjajne kaočetiri sablje.- Ne dajte mu iz dvorišta! - viče komandant, a konj stade odjedared kasati u »trabu«, kaoda je iz Andaluzije. Unukić ga ravnaše uokrug i pogledaše kradom Dragicu. Sada odistaopazi da ona ne skida sa njega pogleda, i osjeti kako je iz njega izletjelo ono nešto teško inesnosno. Osjećao se lakši od svog ždrepčića, veseliji od one laste što oblijetaše cvrkućućivojarnu, i svjetliji od sunca koje visijaše nad selom kao zlatna kolajna. A kada je gođerjašući bio spram nje, zavirio bi pod bijeli od slame šeširić. I izgledaše mu tužnija i bljeđanego obično, pa, kako stojaše kraj busenja ruža, učini mu se kao uveo cvijet.- Pokušajte ga zadržati! - viknu kapetan, a on priteže uzde, baš kada bijaše pored njih.Hat stade, vrišteći, duvajući i mašući glavom. Komandant se ojunači pa ga ode tapšati povlažnome vratu. Gospođa ga N. pođe bojažljivo glackati po grivi. Primaknu se i Dragicakoja dosele stojaše šutljiva kao tanan arapski stup. Al, ne gleda konja, nego konjanika...16