Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke(Onaj je »pl.« sada napisao prvi put u životu.)Svršivši, stade trti jedan prazan rub pisma mirišljivim sapunom. Kuvertuje, adresuje izamoli uveče pralju, koja je iz sela došla po rublje, da baci pismo u poštansku kutiju.Pobjeći nije mogao jer su svi momci dobili od narednika zapovijest da paze na njega. Cijeluse bogovetnu noć valjaše po odru. Davljaše ga mora, a kada je malko usnuo, sanjaoje strašne snove...- Šta vam je! (I sav zaprepašten vidi kako ga za grudi drma kapral.) Ta vi krčite, kao davam je curka kruh odnijela...- Ništa, ništa, sanjao sam!I pritište glavu na slamom napunjeni uzglavak...Dresirajući izjutra remontu, i opet se malko povratio. No poslije podne, kada je iz kancelarijeopazio komandanta kako se sa ružom u zapučku i zviždučući spušta u selo - jamačnona poštu - sav se usplahiri. Držao je kao zacijelo da će ga Dragica tužiti zbog pisma. Ibaš zaključivahu posao (bijaše ga puno), a kapetan dođe u ured.- Unukiću!- Zapovijedajte...- Sjutra oko šest sahata izjutra, kada se momci budu vraćali sa rajtšula, osedlat ćeteNorth-Chiefa i pojahati po dvorištu da ga vide gosti.Da se toga časa komandantov dugmasti nosuljak pretvorio u ćopavog lipovačkog nataroša,ne bi se Unukić više začudio. - Nije mu ništa rekla! - Isinu pred njim topla i svijetlanada. - A kaki gosti? Oh, ta to će doći ona! Ta, samo sa njome u selu opći komandant!Bože, je li moguće! Ta, to je odviše, odviše...- Što buncaš i što drmaš sto, marvo! - trže ga iz sanjarija ljubazni kapral Vajs, Jevrejin.Kada izađe iz kancelarije, ode Unukić gospođi Langerici, uze pune džepove šećera i otrčau staju. Došavši do »boksa« (ograđen prostor za nemirne plemenite konje), stade ždrijepcadozivati, a kada ovaj veselo zarza, otvori vrata i uđe unutra, premda je zelenko utaj par udario kopitima po samome vrhu od ograde.- Ubit će te! Napolje, derane! - viče narednik i ode kada vidje da je momče odista ludo.A Unukić baci desnicu konju oko vrata, pa kada je ovaj stao sav da drhti, uze ga milovatipo grlu i nuditi šećerom.Pošto se narednik vrati, vidi konjče mirno, a Unukić sjedi, žaleći se, u jaslama.- Jeste husar, vesela mu majka! Moraš ga voljeti! - progunđa kroz zube i ode dostojanstveno,kao da nije ništa vidio.A Unukić zavolio toga konjica kao jedinog druga svoga. Vascijelo je veče sjedio u jaslama,hraneći ga hljebom. Gladio ga po glatkome vratu, drmao ga za rnje, tjerao mu rupcemmuhe od sjajnih očiju. I nehotice gledaše u jogunastom hatiću pravu svoju sliku ipriliku. A kada se i opet sjeti da će zbog toga lijepog zelenka sjutra, možda, doći ovamonjegovo luče, viknu jednog husara pa ga zamoli da mu za dvije forinte donese iz Čivutinovadućana najljepše svilene vrpce. A kada je stao resiti dugačku grivu, učinilo mu seda plete njezinu bujnu kosu; i hatove ga velike oči podsjećahu na njezine. Srce mu zakuca,i on uze životinju ljubiti i šaputati: - Dragice, slatka Dragice! - A prgavo se konjče sasvimpripitomilo. Sagnulo glavu, striže ušima i veselo zarzava. Unukiću se čisto pričiniloda će sada da progovori. - Kada se udaljavao i okrenuo prema »boksu«, vidi kako je konjza njim turio njušku kroz gvozdene šipke na ogradi.15