<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetke- Sviraj, sviraj joj <strong>sa</strong>da, Tannhäuseru!Kamenski, mičući modrim usnama, vidje još kroz raspaljena vrata mahnitog kobnikakako ubija revolverom nju, začuđenog lakeja, uplašena dva vjerna p<strong>sa</strong> i kako se davi crnimokovratnikom, darom barona Diamanta, o bakarni stup ispod papige.... A onda ugleda svoju majčicu kako počiva na crnom krevetu, među ljiljanima i voštanicama.Lice i sklopljena se ruka žute kao voštanica, a ko<strong>sa</strong> srebrni kao ljiljan. Majka ćutikao krin i svjećica. Hoće da je poljubi, ali je starica došla nekako strašno malena, strahovitomalacka, vreli joj vo<strong>sa</strong>k kaplje na pritvoreno lijevo oko, a ona baš ni da trene, većšuti kao žuta svjećica i bijeli krin. Kamenski pobježe i obeznani se na kamenitim stubamacrkve na kojoj <strong>sa</strong> zvonarem sviraše nekada u duetu Pozdravljenje. Iz crkve priđe mu glavičovjek, govoreći:- Diži se i pođi za mnom u kraljevstvo nebesko!Onda se on digne, ali ga ščepaju četiri šake:- Vi ste Alfred Kamenski! U ime zakona...Kamenski se oporavi od priviđenja. I opet noć! Krv iz glave zalijepila mu leđa o kamen.Bolovi u rukama i glavi, bolovi u vjetru i vazduhu. I on se moli skrušeno blaženoj Marijida mu od Gospoda milosrdnika izmoli milost skorog smrtnog ča<strong>sa</strong>. Moleći, gasne mupogled u zvijezdama, noćnim brojanicama, oblacima, noćnom tamjanu, mjesecu - noćnojhostiji koja mu stade silaziti ustima.- Nebe<strong>sa</strong> pričaju slavu Gospodnju! - zausti posljednjom snagom.I perivoj zamiri tamjanom.On osjeti tijelom melem utaživog nebeskog dažda. Mrak.* * *Tek graktanje gavranova i nemio zadah pobuni udaljene susjede, pak razbiše <strong>sa</strong> policijomgvozdena vrata drevne i zapuštene vile. Nađoše pet lešina i papigu koja nad kobnimzatorom pakosno kriještaše:- Fanny, Fanny, moja draga Fanny! Fanny, moje gondže, Fanny, slatka mačkice!Nada, 1900; Novo iverje, 1900.36
<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetkeSAMOTNA NOĆSjednem u čamac, a bradati i mišičasti lađar otisne bez riječi od obale. San se hvata zelenihbrda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kaoćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brojanica ispod jesenjeg lišća koje se napilokrvi sunčane. Iz neke pudare dopire smijeh, ječe gajde, jecaju dvogrle, cvili violina.Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni <strong>sa</strong>n, zamiru zvuci daleke muzike, a riječnival, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicatidraguljno trunje, padajući <strong>sa</strong> neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. Gakanje, graktanje,hukanje - i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka - šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičastitrag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dansumornu, baršunastu noć. A nijeme, nepomične oči bradatog ribara kao da <strong>sa</strong>njaju otvorene,tražeći u vlažnim dubinama mjesečinaste dojke kojima će ih omamiti Loreley, strašnai strahovita povotkinja. Jer to je večernja Rajna, koja nas nosi vezući oko našeg veslasvileni đerdan biserne i <strong>sa</strong>njive bajke, to je slavna rijeka večernjeg Rembrandta van Rijna,kolijevka ponoćnika Beethovena.I nad večernjim vodama zabruje otajstveni zvuci Pozdravljenja, čemerni i blagdanski,tala<strong>sa</strong>jući se bolnom dušom kao ulje nad krvavom i dubokom ranom, a mjesec se dižekao zlatna, skrletna i blijeda monstrancija na nevidljivim svetiteljskim rukama. Bradati inijemi lađar povuče veslo, mičući pobožnim usnama, a barka se kretaše <strong>sa</strong>ma, kao da jevuku ova svečana i turobna večernja zvona, i plovi prema onoj na obali nagrešpanoj mrlji,prema nepoznatoj pobožnoj varoši koja se tavnim krovovima i tornjevima nakostriješilakao kreste pijetlova. I kada stigoh do ona dva tornja ogromne katedrale što stoje kaodva noćobdije u kamenitim čipkama pored ogromnog, bogatog kamenitog lije<strong>sa</strong>, i kročihna pusti bajir, ne bijaše mom vozaru ni traga. U barci ostade <strong>sa</strong>mo veslo i grdna ko<strong>sa</strong> zakoju se mjesto trave zalijepilo nešto kao ljudskih vlasi...I stadoh lutati stojnim gradom strmih gotskih krovova i oštrih kućnih sljemena, lutatiuzanim i krivudastim uličicama punim zakutaka, kamenitih trijemova i kipova GospođeMarije pod kojima snivahu pogašena kandila u svježem cvijeću. Nigdje ni žive duše.Umrliku ni traga; ni pas da lane, ni zelenog mačijeg oka, ni mekanog šuma ćukovog krila;nema ni noćnih netopira ni lepirica - nigdje ni žive dušice, ni živa veska! Pogledam na<strong>sa</strong>t gospodske vijećnice: stajaše. Nijemo kao u grobu, ni lahorka da trepne percem na nojevojperjanici mog širokog plemićkog šešira. Po pustim i golim, dobrim kamenom popločenimulicama vijaše se <strong>sa</strong>mo kao miris uvelog cvijeća, ugasnulih voštanica, rasplinulogtamjana.Hvala bogu, na nekom uglu eno tri čovjeka. Razbašili se na kamenitoj širokoj klupi, spustiliglave, kacige im zaklonile oči, a brade se raskošljale na širokim oklopima. Uhvatimjednoga za helebardu, i kada trgnuh da ga probudim, stražar se skotrlja na zemlju, okrenuvšina mjesec lice blijedo, nijemo - mrtvo...Potrčim u dvor i nađem se u visokoj, zlatnoj i mramornoj odaji. Pored gotskog prozorazamijetim mómu, tako u boga divnu i čarobnu, te mnijah da mi o njoj srebreno bajaše inijemo čaraše trak mjesečine koji se zakrvario, pozelenio i pomodrio, padajući kroz išaranastakla na njeno nebesko lice. Djevica bijaše u patricijskoj crnoj svili i baršunu, snjež-37